ŽIVOT OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA
U svom životu sam upoznala nekoliko ljudi koji su na žalost tjelesno ili psihički oštećeni. Mislim da njihov život bio i još uvijek će biti težiji od našeg ikad živimo u modernom doba koje može dati svim ljudima jednake uvjete za lakši život.
Posebno mogu govoriti o tome kakav je život jedne moje prijateljice koju sam upoznala prošle godine na fakultetu i s kojom studiramo zajedno hrvatski jezik.
Ne znam točno kakvom je bolešću pogođena, ali je sigurno bolest ošljedila da se nešto dogodilo kad je bila mala i to je doneslo ne samo fizičke ali i psihičke probleme. Naravno nisam je nikad pitala o stvarima u prošlosti, jer je to teška tema i ako bi željela reći, zna da može.
Svi koji provodimo puno vremena s njom, smo svijesni smo da treba našu pomoć samo za kretanje, ali nitko o tome ne razgovara, dakle ne ponaša se kao da je to neki problem. Svi smatramo da je kao svaki drugi čovjek – samostalna, nezavisna i kamoslojna djevojka s kojom možemo razgovarati o dečkima, o školi ili puno drugim stvarima.
Što se tiče njezinog iskustva s obrazovanjem, neznam kako je bilo u osnovnoj školi ili srednoj, ali na našem fakultetu nema gotovo nikakvih problema. Danas su skoro sva sveučilišta i druge institucije otvorene i spremne za osobe s posebnim potrebama. Postoje naprimjer posebne ulaze u svaku zgradu sveučilišta i najmanje jedan lift koji mogu tjelesno oštećeni koristiti. Kako tako nije moja prijateljica nikad imala problema s nekim profesorima ili s predavanjima i polaganjem ispita. Također znam da postoji posebni ured gdje se može riješiti svaka neočekivana ili posebna situacija sa studiranjem.
Osim dobrih uvjeta i pristupa na fakultetu jako je važno kakve ima mogućnosti kopće stići od svog stana do centra grada gdje se nastava održava. Mislim da je gradski promet isto dobro golon otvoren za ljude s posebnim potrebama. Omogućava otim ljudima voziti se bez ikakvih problema, ali ponekad to nije sredstvo nego ostali ljudi ako se ne znaju dobro ponašati i imati više strpljenja.
Općenito mislim da je svakodnevni život moje prijateljice skoro (ili barem sedamdeset posto) isti kao naš, naravno ne treba mi pomoć drugog čovjeka kad moram ići, ali mišljenje i mozak funkcionira jednako. Možda zvuči malo grubo, ali mislim da je uvijek bolje kad se ponašamo prema tjelesno ili psihički oštećenim ljudima kao prema potpuno zdravim. Oni sami možda žele da ih vidimo kao normalne, zdrave i nezavisne ljudi što mislim pomaže njihovom zdravlju.