Review of the novel "Hotel Zagorje"

Lektira

Na koji je način u romanu „Hotel Zagorje“ obrađeno odrastanje književnog subjekta Glavnim likom je u romanu Ivane Simić Bodrožić, „Hotel Zagorje“, devetogodišnja djevojčica koja se mora zbog rata preseliti iz Vukovara. Cijela priča započinje u ljeto 1991. godine kada je u Vukovaru počeo biti život opasan i svi ljudi su trebali otići dalje od grada i živjeti kod svojih rođaka po selima ili bezopasnim gradovima po cijeloj Hrvatskoj. Priča se odvija u Zagrebu gdje djevojčica živi sa svojom majkom i bratom kod njihovih rođaka, onda u Kumrovečkom Hotelu Zagorje što je u stvarnosti nešto kao geto za sve prognanike i opet u Zagrebu. Njezin život je odjednom postao potpuno drugačiji i sve što je do tada znala i imala, bilo je ostavljeno u rodnom gradu Vukovaru. Osim toga je kao branitelj grada ostao tamo i djevojčin otac na čije pismo (telefonski poziv) čeka obitelj cijelo vrijeme da bi znala je li živ i zdrav ili nije. Jako teško se može odabrati samo nekoliko primjera o odrastanju glavnog subjekta knjige, jer je cijeli roman u svojoj stvarnosti o toj temi. Možda bi najprije bilo dobro istaknuti kako je autorica uspjela izraziti postupno mijenjanje percepcije i perspektive književnog subjekta što se vidi i u jeziku koji je svakim idućim razdobljem njezinog života drugačiji. Od malih nogu kada je sve bilo bez lukahiv namjera do doba tinejdžerke gdje se već kao djevojka pokušava učiti tko je i njezina su pitanja o smislu života beskrajna i bez odgovora. U svakom slučaju ne mogu reći puno o odrastanju bez da spominjem ostale važne linije romana koje su na istoj razini i koje se isprepleću i prave knjigu kompaktnu. Ono što mislim je, osim odrastanja, prognaništvo i međusobne odnose. Sve je to povezano s pogledom pripovjedačice koja s puno detaljima opisiva svoj život kao da bi bio normalan, ali nije i ne treba objasnivati zašto. Ili možda bolje rečeno s pogledom spisateljice koja se navraća do svog djetinstva i govori bez ikakvih posebnosti o običnoj djevojci. Običnom djevojkom mislim svaku djevojku koja je u istim godinama doživjela to isto ili vrlo slično kao glavni lik u knjizi. Što se tiče prognaništva najviše su mi u glavi ostali momenti očaja i bezizlaznosti te način ponašanja „domaćih“ ljudi prema prognanicima. Nije bilo teško za mene zamisliti kako je ostati preko noći bez doma, oca i svega što znam i volim. Kako je ponovo se učiti razumijevanju svoje okoline i građenju svoje vlastite egzistencije tijekom godina kada živite u tuđim kućama s tuđim ljudima i svi vas gledaju krivo. Nisam doživjela rat i nikako to nikome ne želim. Nisam niti izgubila tatu za uvijek niti sam živjela kao ona u nekom ružnom mjestu kamo su „bacili“ one ljude za koje nema mjesta. Ali ipak znam, teško je sjećati se toga, kako je stići u drugi svijet gdje bi ipak svi trebali biti ljudi kao mi. Isto sam srela svoju Lanu i Bornu, sama sam onda na neki način postala takva, ali također sam kao djevojka sama mogla samo gledati i bilježiti sve što se dogodilo. S druge strane mi je bilo čudno kako je toliko ravnodušno (u svojim godinama) gledala na stvarnost. Stvarnost koju je dovodio rat. Mislim njezino komentiranje toga koliko ljudi je bilo izgubljeno u ratu kad je to čitala iz dokumenata: „...ne svi su umrli istim načinom, naprimjer moj djed je bio proboden, beba je umrla zbog infekcije kao mnogo druge djece u vukovarskoj bolnici, zatošto nije bilo više struje, vode i lijekova. Neki ljudi su umrli prirodnom smrću...“. Međusobne odnose su u knjizi isto vrlo važni i također imamo svi isto ili slično iskustvo. Obitelj je u romanu odjednom ostala bez jednog člana i morala je suočiti svemu što se promijenjilo. Osim male djevojke vidimo kako odrasta i njezin brat koji je s druge strane taj muški element i po muškom načinu vidi svijet oko njega i postupno je odnos između njih težiji. Njihova majka se svaki dan bori za novi stan i uopće za svoju djecu i za neki život usred kaosa i neznanja. Pisma koje šalje komisijama i čak predsjedniku republike su povezana i s drugom linijom romana, a to je društvo samo. Sve to se ispreplećuje putem priče o odrastanju glavnog subjekta. I ta je linija najvažnija i događa se bez obzira na situaciju u kojoj se djevojka nalazi. Uglavnom mislim kako djevojčica postaje mlada žena koja se zna zaljubiti, sklopiti prijateljstva i osim majčinih suza, bratova nerazumijevanja i života prognanika se kod nje pojavljaju tipične stvari za svakog mladog čovjeka ili tinejdžera. Posebno govorim o prvoj cigareti, prvom pijanstvu, prvom poljubacu ili o dečku koji izgleda kao Kurt Cobain. To su sve male stvari (detalji) koje je doživio svaki od nas i nema veze jesmo li živjeli u Hrvatskoj, Češkoj, Njemačkoj ili Americi. Ono što je najstrašnije ili možda najzanimlivije i najistinitije je to kako se ne samo ona, ali i njezin brat i majka mijenjaju u potpunosti kao osobe. Sve što se im dogodilo, kako ih ljudi gledaju najprije sa sažaljenjem i nude im pomoć i kasnije ih gledaju kao suvišne ljudi koji se cijeli dan voze tramvajem i prave gužvu, isto su dio odrastanja, jer sve to utječe na osjećaje djevojke i nekim podsvijesnim načinom gradi njezin identitet. Promjena se vidi isto u spomenama kako je bilo kad je bila njezina majka mlada i opisivanju sretne obitelji, u odlascima na sladoled i onda kad je sve to nestalo. Da nema više ovih sretnih dana i da je teško pomiriti se s tim da neće nikad više biti tako. Osim tih traumatičnih trenutaka u romanu je cijela knjiga nekako mirna i pokazuje obične stvari i događaje očima glavnog subjekta. Očima koje su toga vidjeli puno i doživjeli to za što mnogo ljudi nije nikad ni čulo. A oči djeteta su ta najiskrenija i čista koja mogu najbolje pokazati kakav je uopće naš svijet i ljudi oko nas. Najviše se mi sviđa to da je autorica sakrila rat i stavila ga je na drugo mjesto. Budući da je uvijek najvažnije kakvi smo mi ljudi i kako se znamo snalaziti u različitim situacijama s različitim ljudima i kako to sve nas pravi snažne. Priča o životu male djevojke je po mom mišljenju priča o svakom čovjeku koji je morao naći način kako preživjeti i saznati da mora život (unatoč svim teškoćama) ići dalje.