4. Mediji i senzacije
3B Ana Ivić, 1. ISPIT
Naslovnice internetskih portala i javnih novina pretrpane su velikim slikama i napuhanim naslovima. često pričaju o aferama i skandalima ili javljaju nesreće i katastrofe. Uz slike i naslove idu i senzacionalistički tekstovi koji sve to opisuju lošim stilom ili čak neispravnim pravopisom. Postavlja se pitanje tko i dalje kupuje takve novine i informacije? Odgovor na to pitanje je žalostan: svi. Senzacionalističke tekstove i sve ostalo što ide uz njih susrećemo jer se dobro prodavaju. Naslovi, napisani velikim crnim slovima i provokacijskim stilom, pale masu i donose novac. Mediji koji su u naše društvo utemljeni kao izvor novac. Mediji koji su u naše društvo utemeljni kao izvor informacija, iskorištavaju svoju ulogu i poziciju kako bi profitirali. Oni bi događaje trebali pratiti na jedan objektivan, ne osuđujavajući i moralno ispravni način. Slike golih političara s ljubavnicama ili izjave pijanih pjevača ne bi trebale biti dio tog našeg izvora informacija. No, ne radi se samo o novinama i njihovim e-portalima nego i o televizijskim emisijima. Uz zvuk i slike ili čak kratke filmove, lakše je obavijestiti o nekoj aferi ili senzaciji. Bilo kako bilo, televizija isto tako pripada medijima i sto tako bi trebala informirati narod o bitnim zbivanjima na jedan zanimljivi način, ali u granicama.
Ipak mislim da nije samo jediniproblem u provokativnim slikama i citatima nego i u tome što je svega previše. Pretrpanost novinarstvu uzima bit koja se sastoji od informiranja i obaviještavanja.
Tom kritikom dolazimo do sukoba između tržišnih zakona i etičkog kodeksa. Glup bi bio onaj koji bi prestao prodavati ono što se lako prodaje. Ali ni moralni ni etički aspekti se ne smiju zanemariti. Koliko daleko duboko smijemo kopati po nečijoj privatnosti ili instimnosti da bismo došli do va vlastitog profita? Očito je i očajno da je skoro sve dopušteno i da privatnosti gotovo nema.
Ipak tvrdim da bismo se više trebali potruditi oko toga i prestati prodavati i kupovati takve informacije. Veliku uloga igra i javnost. Novinari, kritičari, redatelji i analitičari ovise o nama i time o sebi. Mediji ovise o nama jer informiraju nas i o nama. Mislim da sami nismo svjesni te uloge i moći kojom bismo mogli izbjeći neugodnim tekstovima koji nas na kraju dana ipak ne zanimaju. Ovaj zadatak nije nemoguć ni neostvarljiv, ali traži odricanje novca. To ipak u našoj sredini nije izvedljivo. Nažalost