Moja prva i najbolja prijateljica Ana
Kaže se, da jedan dobar prijatelj vrijedi više nego sav novac na svijetu. Lako je to rečeno i zaista je novac danas bitan, tako da nije iskreno vjerojatno bi puno ljudi tu isreku ovako potpisali, a kako novac danas zaista je bitan, potreban i potražen nisam baš sigurna koliko tih ljudi onda stvarno bi ranije birala prijatelj kad bi se trebalo donijeti ovako odluku.
Ubiti i nebitno nije razmišljati dalje o tome jer kako sam ja svjestna svoje najbolje prijateljice Ana, sigurna sam toga da jedan dobar prijatelj vrijedi više nego bilo što materijalno s čijem bi se mogla razuijevati.
Ana mije rodica i najstarija, te najbolja prijateljica u jednom.
Dan u na kojem je ona se rodila je praktično dan bilo dan našeg prvog susreta. Kako naši tate su također najbolji prijatelji, mi, već od malih nogu, su puno se družili i skupa doživjele svakakvih događaja.
Bile smo u istoj grupi u vrtiću, slavile smo svaki od našij prvih 16 rođendana skupa, ik izdržale tečaj plivanja i gimnastike zajedno, te podijelili obroci i pokloni među nama.
Dok ja nisam trebala krenuti godinu dana ranije u školi nego ona, ljudi nas skoro nisu ni vidjeli odvojene.
Iako onda nismo ne toliko više se vidjele, odnosno smo ostale jako povezane. Ismislile smo se šak i tajno pismo na kojem smo se napisale pisme. S vremenom naši putevi jako su se nastavile različiti i naši stilovi života su postali vrlo neslični.
Danas, sve kako ja puno putujem i kako ona također ne živi više u našem domaćem selu, sve manje uspijemo osobno.se naći za druženje.
Dodatno nije ni ona a nisam ni ja baš neki preveliki ljubitelj tehnike tako da i ta metoda, nas ne baš više poveza.
Što sada u prvom trenutku možda se čini kao tuzan gubitak prijateljstva u stvarnosti se pokazuje čak i suprotno.
Skužile smo preko godina da nama taj stalana razmjena novosti uopće nije potrebna nego da nama puno više znači druženje neke kod obedvoje budemo imale vremena i mogućnost za to unaprijed već iako , susreti su jako rijetko, svaki put vrlo dugo se veselimo i uživamo.
Ana i meni onda ne treba nikoga i ništa ne više osim nama. Kao da bismo opet bile male curice se nasmijemo svaki put koji se vidimo. Nikad ne ostanemo bez riječi te nikad se ne stvara neka neugodna atmosfera, što je meni čak i najveći znak za veliku vrijednost naše prijateljstva. Po mojem mišljenju skoro ne mogu prevesti svoje slobodno vrijeme najkvalitetnije nego uz dranje druženje s mojom rodicom bez obzira na to što radimo. Ne trebamo napraviti nešto posebno. Često znamo samo kuhati skupa, popiti malo vina i nama bude već završeno.
Svaka od nas zna točno da koliko god druga od nas bude se promijenila i u kojoj god zemlji ja nekad budem živjela (ona jednostavno nije tip za daleko preseljenje, što je isto potpuno uredu) da kad budemo se vidjeli idući put, opet sve bude kao uvijek.
Prijateljstvo naša se temelji na povjeravanje i prihvaćanje kojima smo se naučile od malih nogu i mogu reći da to za stvarno za ništa na svijetu ne bi razmjenila.