Njemačka kao tema u knjizi „Hotel Zagorje“ od Ivane Simića Bodrožića
Hotel Zagorje je autodidaktična knjiga Ivane Simića Bodrožića u kojem autorica prepričava svoj život kao male, devetogodišnje prognanice iz Vukovara.
Pisana je u nekom neobićnom jednostavnom razogovornom stilu preko kojeg čitatelj dobiva vrlo realnu sliku mišljenja i života cure Ivane, te mogućnost praćenja razvijanja i odrastanja protagonistice.
Početak romana se obilježuje u 1991. Godine, dakle u godini koja također se smatra početkom jugoslavenskog rata i godina s kojom život autorice je počeo se pretvoriti neobičnom i neočekivanom smjeru. Re-pričano mladost i uz toga iskustve prognaničkog života Simića Bodrožića knjiga završi u nekoj neodređenoj godini nakon 1996. godine, time nakon završetka rata.
Iako Njemačka kao zemlja nije bila direktna sudionica rata, država ipak je igrala neku ulogu u njemu i posebno u glavama ili bolje u mašti nekolikih Hrvata.
Zbog toga nije ni čudno da tema Njemačka i stereotipisirana slika Njemačke države se pojave kao velika tema u knjizi i također u fantaziji protagonistice.
Stric, dakle brat nestalnog tate, autorice Ivane Simića Bodrožića je napustio Hrvatsku i otišao živjeti u Njemačku. On je također glavni utjecaj na mišljenje o Njemačkoj cijele obitelji. Nekoliko puta u knjizi se reprićaju njegove posjete koji uvijek degeneriraju u velike događaje za sve pripadnike obitelji koji su ostali u Hrvatskoj.
Uz svakog posjeta čitatelj može pratiti kako stric putem svojeg ponašanja i izgleda stavra jednu stereotipnu sliku Njemačke/ Nijemaca u glavama svojih rodbine.
Ivana ga upisuje kao dobro izgledan, fino obučen, te dobro mirisan čovjek koji je jako voljela. Da je mala cura obožavala njezin stric toliko sigurno ima veze s time da je stric jako bio sličan njezinog nestalnog tate, ali po mom mišljenju iznad toga puno se veže s time da je Ivana sa svakom dolazku strica dobila poklone od njega. Poklone za koje njezini roditelji nisu imali novac, ili još bolje koje tada uopće se nije moglo kupiti u Hrvatskoj.
Razumljivo da ovako se stvario dojam bogatih Nijemaca u fantaziji protagonistice i da dijete je poćinjalo maštati o tome kako se žive u Njemačkoj, te vidjeti nešto poželjeno u životu u toj za nju tad još tako daleko činjeno državi.
Iako se ne spominje u autodidaktičkoj knjizi Hotel Zagorje Njemačka također je bila velika podržka za Hrvatsku državu o godinama rata i je puno financiskim i humanitarnim putem pomagla. Tako da je i to jako utjecalo na utisak Hrvatima o Njemačkoj i pojačalo dojam bogate, čak i bolje države.
Osim preko posjeta strica Simić Bodrožić spominjuje moje domovine N. također još u kontekstu tada popularne diječije igre koja je se zvala „Granica“.
Opisana je „Granica“ da se igra tako da su potrebno dva igrača. Svaki sudionik igre ima svoj novac i svoj vlastito vozni park od aute koji su bili ili iz kinderjaja ili aute koje na baterije koji su se smatrali vrijednijim od onih iz kinderjaja.
Granica na kojoj igra se održava je neka ismišljena granica između Jugoslavije i Njemačke. Unatoč toga jedan sudionik je igrao Njemačku a drugi Jugoslaviju. Cilj igre je bio proći granicu sa svojem parkom. Međutim kako mark (koji je bio novac njemačkog igarača) tada još je bila puno jača od dinare (novac jugoslavenskog igrača) i kako „nitko u Jugoslaviji“ nije imao „prave papire“, taj koji je igrao za domovinu (Jugoslaviju) uopće nije imao šansu proći granicu te iznad toga taj koji je bio Njemačka je lako mogao kupiti cijeli vozni park protivnika i je tim putem brzo pobjedio igru.
Iako ovdje opisana situacija se smatra samo ismišljanom irgom među autoricom i njezinim bratom jasno se vidi kako su bili njihove mišljenje o svojoj domovini i kakav je njihov dojam Njemačke bio.
Čitanjem knjige više i više se pokaziva tadašnje stereotipične slike Njemačke i uz skakog posjeta strica čitatelj može rastućo razumijeti iz kojeg razloga točno taj stereotip se stvario.
Kada netko kroz nekog dugog razdolbja je forciran živjeti svoj život skroz drugačije nego da je se zamislio živjeti ili prije živio i kada netko dodatno nije zadovoljan svojim životnim uvjetima kao je bio slučaj kod obitelji Ivane Simića Borožića, onda je čisto razumljivo, čak i prirodno da neka država, bogatija, više razvijana, te bez rata, tim ljudima dijeluje kao poželjenu domovinu.
Iako sam svijestna toga da su ljudi u Hrvatskoj u tom doblju imali pretjerenu fantastičnu sliku moje domovine te da su često istinu, koja je da i u Njemačkoj se trebalo raditi i dati puno od sebe da bi se imalo dobar život, mogu potpuno suosjećati s malom Ivanom i njezinom obitelji. Rekla bih da sam ja bila u njihovom mjestu vjerojatno bi također tako maštala o bolju životu u „perfektnoj državi Njemačka“.