Nikolina Nakić: Biti uz, biti za (newspaper text about the influence of social networks on people)

Nije sve zlato što sja

Mi svi koristimo najnoviju tehniku, pišemo poruke i komuniciramo kroz društvenih mreža, kroz mobitela, kroz računala itd. To nam se čini kao nešto skroz normalo. Kako bismo i drugačije? Mogli bismo biti sasvim zadovoljni čak i ponosni da živimo u jednom razvijanom dobu u kojem je moguće komunicirati na najbrži i najjeftiniji način. Ta činjenica koja nam omugaćava održavanje kontakt s mnogo ljudi bi trebalo znači da smo vrlo usko vezani sa svim osobama koje su nam drage. U realnom životu istina je drugačija. Gospođa Nikolina Nakić nam je u jednom dobrom i jasno razumljivom blogu objasnila svoj stav prema toj temu. Sve što nam je gospođa Nakić pripovijedala u svom tekstu potaknulo me je da sam razmišljala o tome i nije dugo trebalo da bih došla do saznanja da ima prav. Ima sa svim tvrdnjama prav jer i po mom mišljenju ta virtualna sfera odnosno društvene mreže nas dovedu do nepersonaliziranog ponašanja. Taj blog me je rastužio jer sam razmišljala o meni i koliko emocije izražavam kad komuniciram preko te nove tehnike. Rekla bih da se uvijek potrudim staviti sve svoje osjećaje i svoju strast u jednu poruku kada mi je osoba jako draga i pri sircu. A s druge strane ipak fali neka osobna nota u tim porukama gdje se prepozna da je ta poruka moja, Hannina poruka. Zbog toga i Nakić nam preporučuje da izražavamo naše dodirivanje pomoću telefonskog poziva gdje se nam čuje glas ili s ručnom izrađenom kartom kao čestitke za Božić ili rođendan. Jednostavnim riječima: usprkos nepersonaliziranog načina dopisivanja, trebalo bi se obratiti pažnju posredovati svoje osjećaje na neki individualan način da se prepoznava naše osobine. Gospođa Nakić je proradila i tema o skanjanju telefonskog poziva, da se naša generacija vrlo često skanjuje voditi komunikaciju preko telefona pogotovo kada se radi o ozbiljnijim temama odnosno kada se osobi dogodilo nešto vrlo loše. Čini mi se da nam je neugodno pričati o tome i izraziti sućut jer smo kroz društvene mreže toliko naviknuti da samo dijelimo pozitivne događaje koje potkrijepamo sa mnogo slika. Budemo iskreni, mi svi doživljamo i teške momente i zbog toga bismo se trebali i više javiti našim prijateljima preko telefona da bi nam ispričali sve dobro i loše u svom životu.