Kako je biti stranac u Hrvatskoj
Biti stranac je istodobno teško i zanimljivo. Ja sam već bio stranac u dvije zemlje: U norveškoj i u Hrvatskoj (ne govorim o tome biti turist, to je potpuno druga priča). Iskustva su bila jako drukčija.
Norveška je klasična useljenička zemlja. Ima nekih ljudi koji nisu ljubazniprema strancima, ali to su iznimke. Većina je ponosna da dođe tako puno doseljenika k njima i žele da uče oni njihov jezik što brže moguće. Govore polako kad primjećuju da još ne govori imigrant dobro jezik zemlje i vesele se kad mogu pomagati nekome učiti norveški.
U Hrvatskoj je to suprotno. Čini mi se da se nitko ne veseli tome da učim hrvatski (osim moje cure i moje lektorice). Čak imam dojam da smeta Hrvatima kad se trebaju truditi razumjeti strance. Često se događa da pitaš nekoga na hrvatskom, a ta osoba odgovori na engleskom. Nije mi se to dogodilo ni u Dalmaciji ni na selu, ali se u Zagrebu može dogoditi svugdje: u restoranu, na Dolcu, u pekarnici, na ulici. Nažalost me to ljuti. Prekjučer sam bio u pizzeriji. Naručio samna hrvatskom, očigledno me razumio konobar jer sam dobio pravo jelo i piće. No kad sam zatražio račun, pitamo me je:“Would you like to pay cash or with credit card?“
Dugo sam razmišljao što bi bio razlog za to. Žele li me impresionirati i dokazati da nisu neobrazovani Balkanci? Boje li se da ih odjednom više ne razumijem? Zašto ne shvaćaju Hrvati da je to velika uvreda i jako nepristojno? Možda je razlog za to da nisu Hrvati naviknuti govoriti hrvatski sa strancima. U Beču gdje pola grada ne zna dobro njemački, smo naviknuti dobro slušati i probati razumjeti što stranci žele reći. Hrvati to ne trebaju jer u glavnom nema turista koji žele govoriti hrvatski i zato što govore Hrvati bolje engleski od Austrijanaca.
Iznenađen sam bio dobrim znanjem engleskoga jezika Hrvata. Čak mnogi stari ljudi govore izvrsno engleski ili njemački. Međutim, ima jednog mjesta u Hrvatskoj gdje nitko ne govori strane jezike. To se mjesto nalazi u Petrinskoj 30. Zove se „Policijska uprava zagrebačka“, ali je zapravo nadrealističko kazalište. Ima takozvanog šaltera za strance na kojem se svi useljenici moraju prijaviti i na kojem nijedan službenik ne govori strani jezik. Vjerojatno je to baština austro-ugarske birokratske diktature jer su javni službenici slično nepristojni u Austriji. Osim toga se ne mogu predosjećati koje su dokumente potrebne jer se promjeni to očigledno svaki dan.
Jeli to cijela istina o tome biti stranac u Hrvatskoj? Nije. Istina i je da sam imao puno dobrih i malo loših iskustava s Hrvatima.