Customs and tradition in Croatia and other countries

Tetoviranje Hrvata u Bosni i Hercegovini

Ljudi se na Balkanu već tisućljećima tetoviraju. Tetoviranje na tom području općenito je zabilježeno čak prije 2000 godina. Grčki povijesničari su zabilježili kako su ilirska plemena jako tetovirana, čak su i pronađene igle u ilirskim grobovima. Ne možemo sa sigurnošću reći tko je donio tetoviranje na ova područja. Možda je taj običaj oduvijek pripadalo onim autohtonskim narodima ili su ga donjeli Slaveni. Mi ne možemo reći zašto su se Iliri tetovirali, vjerojatno zbog te pripadnosti plemenu, ali onda Bosna pada pod vladavinu Osmanskog carstva i tada se tetoviranje najviše pojačava na ovim prostorima, dok je na nekim drugim izumrlo. Proširen je taj običaj tetoviranja posebno među Hrvatima u Bosni i Hercegovini, ali zabilježen je čak i na područjima u Imotskoj, Dalmatinskoj Zagori, u Liki te u Slavoniji.

Podrijetlo tog običaja je teško odrediti. Ono šti mi znamo da su ga ljudi u BiH, kao i u Rami , posebno za vrijeme Turaka njegovali. Kada su Turci osvojili Bosnu i Hercegovinu 1463. godine bili običaji uzimati mušku djecu za janjičare (pov. vojnik pješak u Osmanskom Carstvu u jedinicama (od 14. st. do 1826) sastavljenima od poturčene djece kršćanskih naroda), znači oni bi uzimali većinu mlađu kršćansku djecu i odvodili ih u janjičarsku vojsku. Zato su roditelji svojoj djeci tetovirali križeve na ruke, na čelo, na prsa, na dlanove kako bi se ta djeca što lakše raspoznala. Međutim, najviše su se žene tetovirale. U gotovo četiri stoljeća turske vladavine i vjerskih zakona Islama, došlo je do bezbrojnih nasilnih prijelaza na Islam te do otmica i prisilnih brakova s muslimanskim muškarcima. Osim toga je isto bilo tako da kada su se mladi katolici odlučiti vjenčati, onda je to pravo prve bračne noći pripadalo Begu (a. plemićki naslov u Osmanskom Carstvu b. visoki vojni ili civilni dostojanstvenik). Zato su Hrvati više tetovirali djevojčice, kako bi one odbojne tim Begovima, jer su te tetovaže prestavljale veliku vjersku notu. Dakle, katoličke su majke u tim tetovažama prepoznale neku vrstu zaštite prema nekršćanima.

Tradicija tetoviranja kod katolika u Bosni i Hercegovini istraživao je arheolog i povjesničar Ćiro Truhelka. Kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. "Vele, da je taj običaj prije imao tu svrhu da se prepriječi odmetnuće od vjere, ali se je ipak događalo, da se tetoviranjem ta svrha nije postigla, jer i danas još žive neke tetovirane žene, koje su prije kakovih 20 i više godina prešle na islamsku vjeru, da se mogu udati za muslima, koji im je bio srcu drag." – piše Truhelka.

Tetoviranje je obuhvaćalo ruke (najčešće gornja strana ruke) i prsa (nasred grudne kosti), a ponekad bi se našao i jedan motiv na čelu. Kod žena je bilo obilatije nego kod muškaraca.

Svako selo ima neku svoju smjesu ili neki svoj sastojak. U nekim selima su koristili majčino mlijeko koje bi pomiješali s ugljenom, a to majčino mlijeko je moralo biti od žene koja ima muško dijete staro godinu dana. U Kraljevoj Sutjesci, na prijmjer, koristilo se mlijeko od žene koja ima dijeti plavih očiju, ili su i dijete i majka morali imati plave oči kako bi se ta boja tetovaže što bolje vidjela. U Gučoj Gori se koristila pljuvačka smjesa pomješana s ugljeom i to se miješalo 10 dana prije blagdana Svetog Josipa (19. Ožujka). U Rami se koristilo mlijeko od crne ovce pomiješano s ugljenom ili medo. Na području Hercegovine kod Širokog Brijega su koristili kalupe od jesenove kore preko kojih bi napravili križiće, znači preko tih kalupa su na kožu nacrtavali takve simbole.

Dani na koji se tetoviralo su bili većinom 19. ožujak (blagdan Svetog Josipa), zatim na proljeće na neke neodređene dane za vrijeme Korizme, onda Veliki petak, ili kad su mlada djeca išla na ispašu, znači kad su odnijela ovce i krave u planine, onda su ih roditelji više obilježavali u sljučaju da dođe do otmice da se zna otkud su i tko su. Razlozi tetoviranja su bili i ratovi. Tijekom Prvog i Drugog svijetskog rata mnogo su djeca ostala bez roditelja, zbog toga su ih tetovirali u svrhu da se zna tko i otkud su i gdje pripadaju, jer se čak po simbolima moglo odrediti iz kojeg je kraja dijete.

Tradicija je nestala u komunističkoj Jugoslaviji kada je religija bila zabranjena. Tetovirane žene su često izgubile svoj posao ili su bile predmet šale i mržnja. Na kraju su žene od straha prestale tetovirati svoju djecu i običaj tradicionalnih tetovaža je tijekom 50-ih više ili manje izumrla.

U Hrvatskoj postoji niz bogatih i različitih tradicionalnih običaja. Stoga da je Hrvatska jedna zemlja koja je usko povezana s kršćanstvom, svi su ti gotovo su svi ti običaji imaju svoj temelj na vjeri. Puno tih običaja ima svugdje na svijetu, samo u različitim oblikama. Jedna od tih tradicija se odnosi na božićno vrijeme koje se samo malo razlikuje u kršćanskim zemljama. Svuda se dočekuje Božić adventom, vjenac skoro svi imaju vjenac doma, okićen Bor i pokloni su čvrst dio Božića, ide se u crkvu i slavi se rođenje Isusa. Prilično sam sigurna da taj običaj nikada neću izumrijeti. U protivnom U razliku od tradicije tetoviranja Hrvata koja je otprilike prije 50 godina nestala.

Iako su božični običaj svugdje jako slični, postoji i jedna, barem po mom mišljenju, posebna predaja o Djedu Mraza: U Nizozemskoj legenda kaže da je Djed Mraza došao na brodom iz Španjolske. S njim je na brodu bio i jedan crnac koji mu je pomagao s poklonima. Po Po današnjim interpretacijama se može reći da je taj crnac vjerojatno bio rob Djeda Mraza, što je barem po meni baš i nije u skladu s bo tim duhovnim vremenom, barem po meni. Osim toga meni nisu poznate velike razlike u obilježavanju Božica.

Sve u svemu, kao što sam već zaključila, kršćanski su događaji po cijelom svijetu gotovo isti. Č Čak i u zemljama koje nisu nimalo blizu, kao Austrija i Amerika. Međutim, način života se i u Americi kultura u Americi i u Austriji ne mogu biti različitija, ali što se Božića tiče, jedino se razlikuje u tome da djeca u Austriji dobivaju svoje poklone na Badnjak, znači 24.12. , a u Americi na Božić, znači jedan dan kasnije.

Pri kraju želim još spomenuti da je jako bitno da svaka zemlja ima svoje običaje i tradicije te da je su tu ih ljudi svjesni i da ih čuvaju, i a kad dođe do toga da neki običaj izumire da se barem ne zaboravlja.