b
Ja sam imala prijateljicu iz osnovne škole. Prvi put kad sam je srela smo imale šest godina. Zajedno smo išle u osnovnu školu i živjele smo blizu. Svaki dan smo se vidjele i igrale smo vani i kod kuće. Sječam se da smo jednom ipak zagradile malu kuću u šumi. Zajedno smo bile na izletima sa školom ili s obiteljima.
Kad smo imale 12 godina preselila sam i živjela sam daleko od prijateljice. To je prvo bilo teško jer smo trebali autobuse i tramvaje da se vidimo. I jer je Berlin veliki grad i smo mi bile mlade, su nam roditelji rekli da ne možemo same ići. Onda smo se samo jedan ili dva puta mjesečno vidjele jer tada nismo još išle na zajedničku školu.
Kad smo postale 15 (mi imamo rođendan u istom mjesecu) smo se opet češće vidjele jer smo same mogle voziti kroz Berlin. Mi smo bili u trgovačkim centrima, u kinima i ljeti na plaži. I mislila sam da će zauvijek biti ovako.
Poslije gimnazije i mature ja sam otišla u Hrvatsku a ona je ostala u Berlinu. Nikad nije ništa rekla ali znam da je ona bila ljuta i uvrijeđena jer sam otišla. Ona je mislila da je sama. Prvu godinu je sve bilo dobro i napisale smo puno poruke.
Poslije osam mjeseci u Hrvatskoj sam našla mog mojeg dečka. Bila sam jako sretna i mislila sam da bi ona bila sretna sa mnom
Ali nije bila. Rekla je da ga ne voli i da mu ne vjuruje ali mislim da je samo bila ljubomorna.
Više se nije javila i nije odgovarala na poruke. Kad sam dva mjeseca poslije bila u Berlinu nije me htjela vidjeti i poslije puno vremena sam prestala truditi.
Ja mislim da je ona u teškoj situaciji jer ne zna što hoče u životu i ljubomorna je jer imam dečka a ona nema. I tako sam izgubila najbolju prijateljicu.