Ana
Ona se zove Ana. Imale smo deset godine kad smo se pona poznale, u petom razredu. Ona je uvijek bila sretna, vesela i zabava. Mirna osoba s crvenom kosom, Ana je bila moju najdražu prijatelju u školi. Od petom do dvanaestom razreda mi smo puno doživjele, ali mi nismo uvijek bile dobre.
Stvarno ne znam gdje ću početi, mi nismo uvijek bile dobre.
Moj tata je bio strog i morala sam puno u kući raditi. Ana me je uvijek pomogla da sam mogla ranije završiti i ići van. Zajedno smo igrale bjezbal i nogomet i bile smo na istoj ekipi. Između naš e kuće su bila šume i igrale smo tamo obzira da moja mama rekla da nesmijem. Jedan put smo našle nešto što ima čvor na kraj i netko je privezao to gore na stablu čvor je dole . Mi smo igrale kao tarzan i ja sam pala, oko 10 metera, i u vodu. Bila sam nesvjestna, i nisam ništa zapamtila od toga. Probudila sam se u kadi i moja mama mi je gledala kao da ću dobiti batinu, ali ana je bila tamo i moja mama je ništa rekla.
Kad smo imale 16 godine reklam sam tati da ću spavati kod Ane, ali mi nismo spavale, nego smo išle na tulum. Kad tata je to otkrio, dobila sam 8 tjedna u kući kazno, preko ljeta. Tada nismo imale mobitele samo telefon u kući, i onda sam napisala pismo i moja sestra je išla biciklom s pismom do Ane da bismo mogle komunicirati.
Već 35 godine smo prijatelje i danas razgovaramo preko interneta. Ona ima sina i ja troje djece, nažalost oni imaju 15 godine izmedu ih i onda je teško ići s djecom vani zbog različitih interesima.