People with special needs and their place in the society

Ivan

Ivan danas sjedi u kolici. On nije uvijek sjedio u kolici, nego on se rodio obično i hodao dok je imao 35. godine. Rodio se u Kanadi u Vancouveru i narastao je kao normalno djete. Igrao je hokej na ledu, nogomet i volio bi ići na pljivanje. Zbog nesreća, on ne može više hodati i morao je promjeniti njegovo posao. Danas Ivan radi s tineđerima i borba za Invalitska prava. Kad je bilo u osnovnoj i srednoj školi, znao je da će biti vatrogasac. Volio je fizički rad i volio je raditi u grupama. Završio je srednu školu i dobio je mjesto na centru za trening za vatrogasci. Bilo je stalno u društvu i volio je biti oko ljudima. Uvijek je imao curu, ali je mislio da ima puno vremena i rekao je: „šta će mi žena?“ „imam vremena“. On bi išao u bar i družiti s dečkima. u zimi, na skijanje imao je nesreću i bilo je u bolnici za 38 dana. Njegov svijet je promjenio. Lječnici su rekli da on nikada neće više hodati. Bilo je u depresi i nije mogao više raditi kao vatrogasac. Kad je počao učiti kolicom, bilo je vrlo teško. Rekao je da osječa sam, kao da on je izoliran. U tom vremenu je vidio kako postoj discriminaci. Barovi, dučani i javni prostori ponekad nema pristupa za kolicu. Ivan je osnovio udrugu za ljudska prava. Ta udruga fokusira na zakone čime ze bave diskriminacija. Danas u Vancouveru javnii prostori, dučani, restorani i barovi moraju imati pristup za svi ljudi. Nema discriminaticu u Vancouveru i voze se kolica svugdje u Vancouveru zbog ljudima kao Ivan.