Što iz romana „Hotel Zagorje“ saznajemo o tranziciji u Hrvatskoj?
Roman Hotel Zagorje puno govori o tranziciji u Hrvatskoj izmedu 1991. -1996., i ne samo o tranziciji političkog sustava iz komunizma u demokratciju, nego o tranziciji svakodnevnice. To znači, govori o periodu prije rata , tijekom rata i poslije rata i psihološkom učinku tog prijelaza. Ono što se dogodilo u Vukovaru između 1990. -1991. nije utjecalo samo na ljude u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj. Psihički i financijski, svatko je platio cijenu za rat.
Kad razmišljam o knjizi Hotel Zagorje, mislim na ogroman broj ljudi koji su morali napustiti svoje živote, i svoje domove, pobjeći od rata i mislim na privremeni život u nekom skučenom prostoru. Iz knjige saznajemo da je tranzicija bila teška za Hrvatsku, koja je morala pomoći raseljenim osobama, čije su obitelji i kuće bile uništene.
Ljudi koji su pobjegli od toga da budu ubijeni od strane Srba, morali su naučiti da idu dalje, morali su naučiti kako dalje živjeti bez članova svojih obitelji ili mnogo prijatelja, koji su danas pod zemljom. Rat je također imao psihološki učinak na ljude koji se nisu borili u ratu, a mogli su se boriti. Oni moraju živjeti s boli zbog onoga što se dogodilo s ljudima koji su ostali i borili se.
Likovi u knjizi, kao što je Čika Grgo, nam govore s kojim psihološkim poteškoćama
su se ljudi morali nositi tokom tranzicije. Čika Grgo je čovjek iz Vukovara, on...je bio tatin prjatelj iz djetinsjstva i njegovi su preselili u Vukovar dok je bio mali. ......Tu je
imao firmu preko koje je uvozio obuću,….i odselio se u Zagreb nekoliko godina prije rata. str.26, On prihvaća demokraciju i ima svoju tvrtku i dao je posao u Zagrebu mami glavne junakinje (koja je autorica romana). - Ćika Grgo, radit ću kod njega dvaput tjedno u uredu, čistiti i spremati... u 1991., na početku, kad je majka počela raditi, Čika Grgo.... bi još sjedio s glavom među dlanovima i gledao u papire. Na kraju bi uzdahnuo i ponovio nekoliko puta: - Trebao sam biti tamo. -
On se bori, progoni ga prošlost onoga što se dogodilo u Vukovaru.
Na kraju knjige, on počini samoubojstvo. Nije više mogao živjeti s boli zbog gubitka toliko prijatelja.
Str. 183 Grgo se ubio. – Mama sjeda na krevet I postaje sve manja –Kako? –pošapće. –Objesio se. Našla ga je sestra. A, ne znam, i mi ne možemo vjerovat. Istina da je dosta pio u zadnje vrijeme i stalno pričao da nije bio tamo gdje je trebao, da nema nikog, da su svi pod zemljom.
Period tijekom rata je bio psihički zahtjevan, ali za neke ljude ono što ih je čekalo poslije rata je bilo psihički još gore. Ljudi su morali naučiti da idu dalje, ali s velikom tugom i sa strašnim uspomenama na ono što se dogodilo s njihovim najmilijima. Zločini su bili tako strašni da su usporedivi s holokaustom. Oni koji su preživjeli i napustili grad morali su nositi taj psihološki teret sa sobom. Čika Grgo nije mogao preživjeti psihološki prijelaz. Nakon svega što se toj obitelj dogodilo sad su još izgubili prijatelja.
Mama plače i plače na sav glas I jedva uspijevamo odgonetnuti što se dogodilo. On je jedini bio tu za nas, čuvao živim još jedan djelić tate. Još jedna osoba manje koja ga je vojela, jedini razlog zbo kojeg smo u trenutuki zaboravili na stan.
Za mene najpogubniji dio knjige je kada autorica opisuje smrt svoga oca. Ona počinje s opisom toga kako su četnici ušli u njezinu kuću.
-Tamo ostaje sve do tenutka u kojem jedan četnik ulazi u kuću nakon što je zaklao dedu i kaže: - Oću da mi nađete i ostale s ove slike. Ima da svi završe ko deda.
Zamislite, to govori vrlo mlada djevojka! piše– str. 156
Ajmo bre, pucaj! – Desetorica stoje pred hangarom. Desetorica misle , samo neka bude brzo. Jedan misi na mene. Misli na moju mamu, na mog brata. Opet na mene. Nema tu jasnih misli, teško je uspostaviti tok, samo urlanje, oni udaraju, režu prste, pucaju, probadaju, mi smo u Zagrebu, mi smo daleko. Oni kolju.
Ona je dijete na koje je rat ostavio psihološke posljedice, kao i na mnoge druge u Hrvatskoj. To je cijena koju zemlja i njeni ljudi plaćaju za prijelaz iz dominacije agresivnih srpskih četnika u slobodu.
Njezin Stric živi u Njemačkoj i dolazi u posjet. Je li moguće da je on osjećao neku vrstu krivnje zato što se nije borio u ratu, ili zato što nije pokušao spasiti svoje prijatelje? Očito je i on osjećao bol zbog gubitka svog brata, kao i svi drugi, i kad ih je posjetio u njihovoj maloj hotelskoj sobi donio je svojoj nećakinji dar, donio joj je sapun i rekao str.. 115 …. - Što ćeš is ove koze ne možeš . -Nakon dvije-tri sekunde rekla sam dovoljno glasno da me čuje: Neki mogu . –Okenuo se prema meni I boja mu je počela navirati u glatko izbrijano lice. -Mene su otjerali, otići ili da me ubiju , to sam moga birati. Svi su me znali. On mora živjeti s boli zbog gubitka svog brata, I sa znanjem o strašnim ubojstvima skupina ljudi i znanjem da je mogao biti jedan od njih, i osjeća neku vrstu krivnje jer nije mogao učiniti više kako bi im pomogao.
Kad ljudi prođu kroz rat moraju ostatak svog života živjeti s tim strašnim uspomenama. Iz ove knjige znamo da je tranzicija u Hvatskoj od komunizama do demokracije, bila popraćena velikim psihološkim poteškoćama.
Ta tranzicija iz komunizma u demokraciju došla u isto vrijeme kad i rat, a Hrvatska nije bila spremna za to. Rat je opteretio gradove kao što je Zagreb, u koje je došlo mnogo izbjeglica. Bilo je teško smjetiti ljude u prikladne domove i zbog starog sustava, morali su imati vezu. Bilo je previše izbjeglica u odnosu na postojeće kapacitete, školski sustav, sustav javnog prijevoza i tržište rada. Hrvatska je trebala mnogo godina da izgradi sve što je bilo potrebno i obnovi sve što je bilo bombardirano, a za to vrijeme rat je još uvijek trajao, sve do 1995. godine, i morao se financirati.
Kada govorimo o tranziciji s jednog mjesta na drugo ili iz jednog režima u drugi, često se ne prepoznaje psihološki prijelaz koji ljudi u zemlji moraju proći i kroz koji još uvijek prolaze. Knjiga govori o pokoljima, ubojstvima, silovanjima i teškoćama izbjeglica u nijhovoj vlastitoj zemlji. Čitatelj može osjetiti psihološku bol tranzicije Hrvatske.