Putovanje
Obožavam putovati. Nema veze ako moram ići autom, busom, avionom ili vlakom – pardon ispričavam se, mržim ići vlakom – svako iskustvo je dobro iskustvo što se tiče putovanje. Lažem. Bome nije.
Ljeto 2012. sam baš puno putovala. Prvo sam bila u Zagrebu kod brata i stigla sam u Ljepu Našu na krajem petoga. Vrijeme je bilo super i toplo, i otvorio se novi bosanski restoran. Nisam mogla čekati to isprobavati. Nažalost dobila sam otrovanje hrane i gadno sam se razbolila od bureka ili kajmaka. Jedva sam preživjela zato što sam morala putovati do Bratislave sljedećo jutro sa prijateljem za koncert Billya Talent-a. Nisam mogla piti, ni jesti. To mi je bilo najteže i najgore putovanje do sad. Zagreb – Beč – Bratislava. Hvala bogu da je zadnji bus trajao samo 45 minuta. Inače, ne mislim da bih mogla išta duže izdržati.
Koncert je bio fin, itiako sam povraćala par puta, ali ne mogu vam reći puno o Bratislavi. Mislim da mi se sviđalo? Valjda je. Nažalost ne mogu se puno sjećati zato što sam bila tako dehidrirana zbog bolesti i glad i žeđ. Sa prijateljem sam išla do Beča i tamo sam sama ostala , zato što sam imala let do Berlina. Zašto? Zato što sam morala nekako doći do Poznana u Poljskoj. Svi su mi rekli da ima puno puno veza između poz Berlina i Poznana. Svi su mi lagali. Nekako sam preživjela let i stigla sam u Berlinu odma nakon što je Njemačka pobjedila jednu utakmicu. Ljudi su visili iz aute i svi su radovali u pobjedi. Drago mi je bilo za njih, ali nisam mogla slaviti u centru zato što sam morala pronaći proncaći kako bih putovala do Poznana. Kad me je taksist odbacio, počela je panika. Već je bilo II navečer i nisam imala plan. Tražila sam buse – ništa. Tražila sam vozni red za vlakove – ništa. Stavila sam sebe u neku glupu, tešku situaciju. Što su? sama sam sebi rekla. Otišla sam spavati i nadala sam da bih se bolje osječala ujutro i da bih nekako riješila ovaj problem dok sam sanjala.
Ujutro sam ustala oko 8:30 ili 9, bez ikakve ideje kako bih putovala do Poznanja. Platila sam za sobu i pitala sam recepciju gdje bihmogla kupiti neke karte za vlak ili bus. Ona mi je rekla u KDW! kreni desno i totije 50m odavde. KDW! Tamo si možeš kupiti kartu. Ima "tiketkasse!" „Dankeschoen“ sam joj rekla, i išla sam na svoj put do KDW. Uspjela sam naći taj taj Ka De We, ali morala sam čekau čekati 45 minuta prije nego se otvorila playa. Vrata su se otvorila i bila sam tako sretna. Ušla sam i tražila gdje bi mogla baviti ovu kartu. Išla sam sve do 6 kat samo da nađem "Heneticket kasse". Žena mi je dala krivu informaciju i skoro sam poludila "Glupa glupačo" je sve što sam mogla misliti u tom momentu. Izišla sam iz KaDeWe-a i nazvala sam prijateljicu u Poznanu. Ona je pronašla da ima jedan bus, ali pođe iz Berlina u 17:00 – prekasno, zato što utakmica je bila u 18:00 u Poznanu.
Ovako, mislim da sam napisala više nego što moram, pa reći ću vam da sam uzela taksi do nekoliko rent – a – car mjesta i nijedan nije bio automatski. Mislila sam da bih možda sebi mogla naučiti kako se vozi standardni auto, ali onda sam se sjetila na autobahn. Bez sreće i bolesna, stala sam ispred Hutza kao veliki gubitnik Nakon minut ili dva vidjela sam kombi pun Hrvatskih zastava. Trčala sam do tog auta, kucala na prozor, i pitala „imate li mjesta za mene?“ Čovjek je razumio koliko sam u tom trenutku bila u teškoj zajebanciji, i rekao mi je „Oprosti, ali pun nam je kombi. Auto iza nas joj još ima mjesta, trči!“ Ista sam do sljedećeg auta i čovjek je odmah razumio. Samo mi je rekao, „Upadaj!"
Ne bih nikada mogla reći svojim roditeljima ovu priču. Sretno sam stigla u Poznanu sa ljudima koji nisam nikad upoznala. Baš su bili fini. Putovati sam je opasno, ali može biti i zabavno.