A good life standard

Ideologija Rada

Ovaj referat je nastavak teme pričaonice koju smo imali u toku lekcije o ovisnosti. Jako me zanimalo slušati obe strane debate 'trebamo li raditi vise od četrdeset sati tjedno? i kakve su razloge studente imali 'za' i 'protiv'. Debata o radu je bila interesantna jer se ukratko uvidio problem- o čemu pričamo kad kažemo 'rad.' Istovremenski naš razgovor je razbudio u meni radoznalost i pitanje: odakle je stvorena moja ideologija rada?

Kad potražiš riječ 'rad' u rječniku, otkriješ ne manje od deset definicija rada. Njemački ekonomist Wilhelm Heinrich Riehl je u 1862 godinu tvrdio da je rad jedna ''predefinirana riječ koja nosi toliko značenja da više naprosto nema značenja“.

Prva definicija rada je aktivnost (fizički ili mentalni) koji donosi rezultat. Primećuje se da je društveni smisao rada često 'plaćeni rad.' Ono od čega čovjek može živiti jer prima dohodak (plaću) od neke tvrtke ili organizacije. Kada prvi put upoznaješ novoga čovjeka - s čime se baviš?­je često prvo pitanje. Zapravo dosta puta pitanje nije u čemu se fizički iii mentalno trudiš uspjeti, nego za koju firmu, ili kojom profesijom se baviš.

U školskoj debati 'trebamo Ii raditi više od četrdeset sati tjedno?' moglo se identificirati različite ideologije rada. Neki su rekli da raditi prekovremeno čovjeka oslobodi da radi što želi u 'slobodno vrijeme,' i da sebi omogući stan, auto, izlazak i tako dalje. Na drugoj strani su argumentirali da previše rada zarobi čovjeka i da zapravo nema slobodno vrijeme uživati u rezultat (novac) svoga rada.

Zanimljivo je razmišljati kako je ideologija rada kodificirana u jeziku. Na primjer na engleskom «What do you do for a living?» pitanje 'što radiš?' se izjednačava s 'kako živiš?' Isto tako fraza 'što si po zanimanju?' ne govori o onome što čovjeku zanima opširnije nego službenim zanimanje - ono što je kvalificiran raditi (nakon školovanja).

Društveno se o radu uvijek govori i to nije iznenađajuće jer je rad dio naše prirode. Odkad je počeo ljudski povijesti, uvijek je bio rad. Ono što se menja je samo društveni odnos prema radu. Rad može pružiti mnogo zadovoljstva ali isto mnogo patnje. Zbog toga rad je tema fasinacije mnogih filozofa.

Tolstoj je Valeryi Aresenyev u pismo napisao «U ovom svijetu čovjek moze božanstveno živjeti ako zna voliti i raditi.» Freud je rekao da je cilj psihoterapije da dozvoli pacientu da voli i da radi. Marx je tvrdio da je rad dio ljudske prirode - transformirati prirodu u nešto koristno za sebe. «Rad je utjelovljenje našeg odnosa s cjelokupnom kulturom - prošla , sadašnja i buduća » rekao je Edmond Weil.

Ideologija rada je dakle ogledalo naše kulture. Prošle godine sam posjetila «Novi Muzej» u New Yorku gdje sam vidjela izložbu 'Ostalgije.' Izložba je dokumentirala život u bivše komunističke zemlje uključujući Yugoslaviju, Češku, i Sovietski Savez. Među te razne dokumente zanimalo me propagandni plakati o radu i radniku. Razmišljala sam kako su moji djedovi uvijek spojili vrijednost sa radom. To se još jednom signaliziralo u jeziku, na primjer, 'biti vrijedan' je spojen sa marljivnosti. Ali za njihovu generaciju rad je mogao biti izražen na razne načine: raditi nešto koristno oko kuće, za kolektivno društvo ili za plaću. Uspoređujući, moje roditelje kao imigrante u kapitalističkom društvu su više govorili o radu u vezi.

Individualne vrijednosti i kako 'biti vrijedan' znači da ništa od države ne tražiš i da stojiš na svoje noge.

Iako mislim da rad ima jako velik vrijednost, također smatram da čovjek mora osječati da radi za rezultat koji mu je značajan. Kapitalistički sistem iskoriščava rad u smjeru svojoj profita, gdje radnik radi 'posao' za firmu koja profitira i izgubio osječaj zadovoljstva svoga rada. U Kanadskom društvu se suvremeno vidi iscrpljen taj sistem i mnogi ljudi se pitaju 'imali vrijednost u ništa ne raditi?' Spisatelj Charles Eisenstein to dobro opisuje kad kaže, «zaokruženi u sistemu koji ne dopuštava da se odmorimo, koji osuđuje lijenost i gura nas u sve višu zauzetnost kroz ekonomski pritisak, kažemo se uvijek bi trebao nešto raditi.»

Terna rada mene očarava jer kad razmišljam što želim raditi, vidim da nije pitanje samo o želji nego isto (društveni utisak) što smatram da je koristno, vrijedno, profesionalno itd. Od trenutka kad sam se uputila u smjeru umjetničkom zanimanju primjetila sam puno otpora i straha u sebi da to nije pravi rad, da stereotipan umjetnik ne zarađuje i ovisan je na državi za prihod. Očito sam primjetila da je ideologija rada moje roditelje i njihove roditelje duboko u meni i da moram bolje pregledati svoje unaprijed stvoreno mišljenje o radu.

O radu bi se moglo još mnogo reči ali referat bi več trebao završiti. Debata u razredu je pružila priliku za razgovor na temu ideologije rada i kako je rad nerazdvoljiv o društvo. Kad izlazim van sve više sam svjesna da je puno interesantnije čovjeka pitati 'Što radiš u slobodno vrijeme?' da zbilja saznam s čim se bavi i što ga zanima.