Stereotipi, kulturnoi običaji ili samo bonton?
Kao što sam sigurnao spomenula milijun puta nisam ljubitelj generaliziranja i zbog toga sam uvijek skeptična kad budem predstavljena čak s najblažim stereotipim. Iako, jesam zapravo, naišla na većina tih popisanih stereotipa, nastavit ću ih smatrati rezultatima određeneog stila bontona i ogranit ću svoje primjere do onih kojima sam svjedočila kod Josipove obitelj.
Iskreno mislim da prvi put kad sam posjetila prijatelje u Hrvatskoj, namjerno su pretjerali svoju vjernost tim stereotipima, tako da su mi odmah ponudili cedevitu i domaću rakiju te pripremili ručak s mesom i vegetom i tako dalje. Budući da ne volim cedevitu, međutim, nitko mi je nudi više , a inače najčešće kad imamo goste kod nas, nudimo im kavu – pravi znak gostoljubnosti, očito.
Što se tiče pranjea posuđa, problem kod nas kako će netko oprati posuđe, nego hoće li uopće. Čini se da Josip i njegov brat često zaboravljaju gdje se nalazi perelica pa stalno ostavljaju posuđe na pultu. Možda bismo komentirali ta dva sinova koji još uvijek žive kod roditelja, ali ja ne bih. Prvo zato što bi bilo nevjerojatno bezobrazno da ih kritiziram, budući da i ja živim tamo, a drugo možda je to bilo samo običaj prije, ali s obzirom na nezaposlenost i plaću na trenutačnom tržištu rada, teško je iseliti se iz roditelj i priuštiti si sve kad zarađuješ manje od 3000kn .
Međutim postoji određen stereotip s kojim se uvijek suočavam i koji mi je teško shvatiti. Taj je običaj cijela obsesija s mokrom kosom i propuhom. Zaista ne razumijem. Živjela sam dvadeset tri godine u Kanadi (evo stereotipa o zmrznutoj zemlji na sjeveru) i često sam izašla s mokrom kosom… bez loših posljedica! S druge strane Josip često dobiva infekciju uha; njemu je neprogovorljivo da moramo osušiti kosu. Dakle provodimo tihu borbu u kojoj ja otvaram prozore i trčim bosa po kući i zemljištu oko kuće pokušavajući izbjeći Baku Micu i Lelu, a istovremeno Josip prati za mnom zatvarajući prozore i nudeći mi papuče i fen za kosu.