Croaticum,
8. esej - Lektira
Interpretacija knjige 'Oči'
- bilješka o piscu
Edo Popović, slobodni pisac, rođen je 1957. u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Popović se s vremenom nametnuo kao najurbaniji hrvatski pisac i postao neosporna literarna činjenica. Predstavnik je prljavog realizma. Godine 1968. s obitelji se preselio u Zagreb, gdje živi i sada. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu; 1981. diplomirao je komparativnu književnost, apsolvirao hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti, a potom je napustio studij.
Osamdesetih je radio kao novinar i urednik u omladinskom tjedniku Polet i časopisu za književnost Quorum, kao radnik u pilani i u niskogradnji u Njemačkoj, te kao turistički vodič u Grčkoj i Španjolskoj. Autor je brojnih reportaža s hrvatskih i bosanskohercegovačkih ratišta. Honorarni je urednik u izdavačkoj kući OceanMore i aktivist inicijative Pravo na grad. Romani su mu prevedeni na njemački, engleski, mađarski, poljski i druge jezike.
Objavio knjige proza: Priručnik za hodače (2009), Oči (2007), Tetovirane priče (2006. – u suradnji s crtačem Igorom Hofbauerom), Igrači (2006), Dečko, dama, kreten, drot (2005), Plesačica iz Blue Bara (2004), Izlaz Zagreb jug (2003), Koncert za tequilu i apaurin (2002), Kameni pas (2001), San žutih zmija (2000), Ponoćni boogie (1987).
- tema i kratak sadržaj djela
U romanu se priča o četrdesetak godina života fotografa Ivana Kalde. Taj dug životni put autor razlaže u dvije narativne linije – jedna u obliku svojevrsnog bildungsromana prati junakovo djetinjstvo i odrastanje u okrilju disfunkcionalne obitelji dok druga linija donosi Kaldino sada i ovdje. Obje se pripovjedne linije razvijaju linearnom progresijom da bi se na koncu stopile u skladnu, zaokruženu cjelinu.
- psihološka karakterizacija i motivacija glavnih likova u djelu
Glavni lik, Ivan Kalda (uglavnom zvan samo po prezimenu), pokazuje po svojem ponašanju stereotipnu krizu srednjih godina i doživljava i psihološki i fizički živčani slom. Budući da je priča ispričana kroz sjećanja na prošlost i prizore suvremenosti, čitatelji svjedoče ranijim događajima u Kaldinom životu i shvaćaju kako su ti događaji utjecali na današnju emocionalnu krizu.
Čitatelji svjedoče prizorima iz djetinjstva u Dubravi s Ivanovim hladnim, udaljenim ocem koji na kraju napušta Ivana i njegovu majku za život kockanja i tko zna čega drugog. Kaldine veze s majkom i ocem, i kasnije s očuhom, nikad nisu bile posebne drage ili bliske vrste, te se vidi kako u odraslosti on nastavlja držati svijet na udaljenosti. Kao njegov otac i Kalda je napustio svoju obitelj govoreći da je bolje za njih. Živi sam, a postaje prijatelj sa susjedom koji i sam ima slične osobne probleme. Međutim kako priča ide dalje i razvija se, čitatelji vide kako se Kalda nikad nije izmirio s ocem. Nakon boravka u bolnici (dugo razmišlja o zdravlju, bolesti, smrti i samoubojstvu), dolazi mu prilika da obnovi vezu s ocem. Ne bi se reklo da Kalda dolazi na neko sjajno otkriće, ali mu djeluje da želi obnoviti i vezu sa svojem sinom. Na kraju se ne čini da je doživio velik osoban rast, ali dolazi sebi dovoljno da je spreman opet uklopiti se u društvo. Možda.
- prikaz društva u književnom djelu
Djelo prikazuje djetinjstvo i adolescenciju glavnog lika Ivana Kalde u sedamdesetima i osamdesetima u Zagrebu, prvo u Dubravi i, nakon što se majka opet uda, u Novom Zagrebu. Do vremena rata, Kalda je odrastao čovjek i radi kao fotograf. Knjiga predstavlja dosta ciničan prikaz kasnijih godina jugoslavenskog socijalizma, s likovima koji se bave crnim tržištem, drogama, i prodajom informacija. Npr. vlasnik drugorazrednog lista za koji Kalda povremeno radi temelji uspješnu karijeru na mešetarenju informacijama. Postoji zamjetan nedostatak ženskih likova. A iako se u principu namjeravalo pokazati život lika 'prosječnih (ili čak ispodprosječnih)' prihoda, zanimljivo i malo sumnjivo je kako je glavni lik ponekad prezriv prema ljudima koji nisu dostigli velik uspjeh za vrijeme tranzicije.
- jezik kojim je napisano književno djelo
Djelo je napisano zanimljivom mješavinom zagrebačkog idioma okićenog s pametnijim, ljepšim frazama. Uglavnom je pripovjedačev glas razgovorni i izravno oslovljava čitatelja—kužiš, velim ti, znaš—te ne izbjegava ni vulgarniji jezik. S druge strane iako je djelo napisano na razgovoran način, ima dovoljno riječi koje su, barem neizvornim govornicima, nepoznate, te pretpostavljam da pomažu da se čak izvoran čitatelj ne dosađuje.
- idejni sloj djela
Meni se čini da djelo nema nekakvog višeg, pametnijeg idejnog sloja. To jest, knjiga vjerno pokazuje život kako jest. Glavni lik ne doživljava veliku transformaciju, jedva se izmiri sa svojom prošlošću, ako to radi uopće, razmišlja o ljudima koje je poznavao, a na kraju... dalje. Mislim da je takav nedostatak razvoja tipičan za mnoga suvremena književna djela te možda nije to (uvijek) loša stvar. Na taj način je djelo vjerno životu: možemo naučiti od događaja koje doživljavamo, ali u mnogim slučajevima . Zaista ne znam jesam li ja ciničnija od . Samo što nisam naučila ništa naročito iz knjige, osim toga da je bolje sudjelovati u društvu u kojem živimo (ali ja držim do ideje da je osobno političko pa nije moguće jednostavno stajati i gledati kako se događaji razvijaju). Uživala sam u knjizi u nekim dijelovima, ali ponekad se činilo da autor grubo imputira svoj stav u pripovjedačeva usta, a rezultat se činio sumnjivim dolazeći iz tog lika.
- što je kritika pisala o djelu
Božidar Alajbegović :
roman Oči svakako je najambiciozniji i najuspješniji Popovećev rukopis, unatoč tome što se ponovo radi o urbanoj, generacijskoj priči sa zagrebačkoj asfalta punoj autobiografskih silnica, koja se niti atmosferom, niti tematikom ne odmiče daleko do prethodnih autorovih djela. Ipak, jedni razlikovnost svakako postoji – izmjene pripovjednih perspektiva, odnosno monolozi više pripovjedača.
Jagna Pogačnik:
Edo Popović doista je napisao najkompleksniji roman do sada u kojem još uvijek progovara iz dobro poznate generacijske i urbane vizure, vješto uklapa svoju kvartovsku mitologiju u složeniju strukturu i zaokružuje priču u formu svojevrsnog bildungsromana i neka vlastita životna iskustva.
- vlastito mišljenje o djelu
Tijekom cijelog procesa čitanja, provela sam većinu vremena s očajnim osjećajem. Ivan je Kalda promatrač. On gleda i uočava život. Pomoću njegovih očiju, doživljujem nezadovoljstvo, neambicioznost i bezvoljnost koja je obilježena raspadom braka, narušenim zdravljem, nesretnim djetinjstvom i odrastanjem uz nezainteresiranog oca i neprijateljskog očuha te majku koja nije živjela, nego je podnosila život. Jedva sam došla do zaključka da je ta knjiga tragedija. Međutim, kad sam počela čitati zadnje stranice u kojima se otvori optimističnu mogućnost Kaldine reaktivacije, kužila sam realnu emocionalnu stranu i svrhu knjige autora.