Nikolina Nakić: Biti uz, biti za (newspaper text about the influence of social networks on people)

Croaticum – Deseti esej 26. svibnja, 2014.

Što znači 'biti solidaran' s nekim?

Otkako sam počela pratiti razne scene otpora u Kanadi seksizma, homofobije i transfobije, rasizma, smještanja useljenika u pritvor, izgradnje plinovoda, i svega što mi se čini štetno društvu me pitanje što to zapravo znači pokazati nekome solidarnost ili biti solidaran s nekim. Kao svaka riječ koja se često čuje, kaže, ili čita, brzo je ta riječ 'solidarnost' počela gubiti svoj smisao, a naročito u digitalnom svijetu gdje je 'kliktivizam', u previše slučajeva, postao novi aktivizam. Mislim da je u svojem blogu 'Biti uz, biti za' Nikolina Nakić skoro dotaknula ta pitanja, ali se umnogome usredotočuje na osobnoj razini, a za mene se ta pitanja sastoje od osobnog i javnog područja. Mislim da se uglavnom slažem s njom u pitanjima osobne podrške: kad netko koga poznajemo strada neku tragediju ili teškoću, moramo u pravilu biti uz njega pružajući praktičnu , konkretnu pomoć. Međutim, predlažem i važnu opomenu: moramo biti sigurni da je ta pomoć, bilokakva, dobrodošla, što je najlakše provjereno kroz izravnu komunikaciju. Nazovite, pružite konkretnu pomoć, ali isto tako budite spremni pristati da se ljudi nose sa svojim problemima na različite načine, tako da bi oni možda imali drugačije zahtjeve ili potrebe od onog što pružate. Teže je pokazati solidarnost kad se dogodi nešto strašno u velikim razmjerima, kao elementarna nepogoda ili neki političko-društven zločin (budući da mi nedostaje bolji način da opišem takve dogođaje). Toliko užasno kao što su bile poplave zadnjih nekoliko tjedana, moram priznati da mi je dalo malo nade vidjeti kako su se ljudi, bez obzira na svoje imovinsko stanje, trgnuli pomoći ljudima u područjima koja su bila pogođena poplavama. S druge strane čini mi se da se češće događa da , kad se nešto negdje dogodi, prijavljujemo na Twitter ili Fejs i postavljamo neki komentar solidarnosti—kao da će neki hashtag pomoći riješiti situaciju. Zapravo, mislim da takve kampanje mogu pomoći sa širenjem informacijama o događajima, ciljevima, razlozima za otpor, i sl. Ali nedavno me podsjetila rasprava na internetu da moramo uvijek dobro razmisliti o čak tim kampanjama. Nakon otmice od više od 200 djevojaka u Nigeriji, nastao je hashtag bringbackourgirls, koji je mnogo ljudi dobrovoljno prisvojilo. Iako su njihove namjere bile dobre (pazite: put do pakla popločen je dobrim namjerama), spisateljica te rasprave htjela je podsjetiti čitatelje da takve kampanje zapravo mogu poticati vladu da nešto čini—a možda te radnje neće biti ono što smo htjeli. U slučaju tih 200 djevojaka nigerijska vlada jest zatražila pomoć iz međunarodne zajednice. Međutim, svaki put kad međunarodno vojno osoblje uđi u zemlju bogatu naftom... Na kraju nas spisateljica podsjeća da moramo imati na umu cijeli kontekst nekog društva ili zajednice kojoj želim 'pomoći'. Mislim da je naravno da želimo izraziti svoju podršku i solidarnost te pružiti pomoć kad i kako god možemo. Ipak, najvažnije je da razmišljamo o tome što žele i što traže oni kojima se dogodila ta nesreća. Čim to doznamo i budemo sigurni da je naša pomoć zapravo poželjna, onda ajde, pomozimo!