War

Odmah na početku rata, narod XXX u Bosni je počeo bježati iz zemlje. Neki su vani imali obitelj, pa je njima bilo lakše otići u tuđu zemlju. No ostali su pobjegli jer svejedno nisu ni ovamo ništa imali. To je bio moj slučaj. Bila sam još u trbuhu kada sam došla u Zenicu. Tu sam se rodila i ostali smo sve dok moji nisu saznali da će sedamdeset autobusa krenuti za zapadne zemlje, tamo gdje se narod šeće gradom bez opasnosti i gdje nitko ne zna što je rat. Velika je to briga primiti ženu s dvoje djece te je mama odlučila napustiti svoje tamo. Jedno jutro kada su se sve izbjeglice okupile, krenuli su autobusi s putnicima koji su na svoj način išli u zapadne zemlje trbuhom za kruhom. Putovanje je trajalo danima, autobusom i brodom, sve dok nismo stigli na jug Francuske, gdje nas je primilo udruženje „Uni hivers au chaud“ (Jedna „Zima u toploj kući“). Tu smo moja majka, moja sestra i ja bile u jednoj francuskoj porodici koja poznaje Bosnu jedino po tome što su nekada davno, za vrijeme Tita, bili u Mostaru i gledali skokove. Ni moji ni oni nisu znali jezik drugoga te sam bila jedina osoba s kim se moglo komunicirati. Pričaju mi danas kako to nije bilo teško, i uvijek mi ista rečenica zvuči u glavi. „Nikada nisi plakala, kao da nisi bila Ratno dijete“. Uvjerena sam u to da nisam željela da mojoj mami bude još teže, ipak se nije osjećala kao u svojoj kući, pa joj nije trebalo XXX i dijete koje stalno plače. Pošto je žena koja nas je primila bila tada nastavnica, donijela je mojoj mami puno dječijih knjiga, i brzo su se mogli razumjeti. Na večer bi svi sjeli zajedno, pokazali bi stol i govorili „la table“. I tako su moji ponavljali i malo po malo učili jezik. Malo po malo smo se navikli biti tu, i nije se postavljalo pitanje povratka u Bosnu. Slali smo pakete s cigaretama, kavom i hranom, to je bio jedini način komunikacije koji smo imali. Poslje par mjeseci smo dobili pismo od Crvenog Križa. Pisalo je par riječi. „Gospodin M.K. je oslobođen od logora. Dolazak ćemo vam javiti.“ I tako smo, čekajući da se tata vrati, dobili smještaj u jednom stanu, i u tom djelu grada smo živjeli s ostalim ženama koje su također čekale povratak muža. Imali smo najviše sreća jer nam je obitelj koja nas je primila osigurala namještaj, odjeću i hranu. Nismo bili daleko jedni od drugih pa smo se viđali skoro svaki dan. Konačno smo ponovo sagradili svoj život svi zajedno, i nekako smo XXX sa svim ostalim izbjeglicama uvijek bili zajedno, gdje god da smo se selili. Danas kada mi žene pričaju kakva sam beba bila, više ne zvuči ista rečenica. „Uvijek si bježala od kuće kada si prohodala i išla kod drugih.“, „Najviše si voljela mandarine“, i „Znala si plakati kao nijedno dijete.“ Da, uvjerena sam u to da sam mami pomagala kada nije ništa imala.