People with special needs

7. esej: Mogućnosti s posebnim potrebama

Imam jednog prijatelja koji živi s posebnim potrebama iz djetinjstva. Teško mu je govoriti, odnosno izgovoriti riječi. To znači da razumije sve, nema mentalnih problema u tom smislu, samo moramo imati strpljenja kad govori. Čudno mi je da mu traje dugo čak i pisati. Meni se čini da mu je teško naći riječi i ne izgovoriti ih. Lijepo, ali sporo piše, vokabular mu je bogat. Nikad nije išao u neku posebnu školu, uvijek je bio s nama. Naravno, nikad nije bio baš najbolji učenik (i poslije student na fakultetu), ali je bilo sve u redu bez golemnih teškoća. Ipak kaže da mu se bolje isplati biti „samo“ prosječan učenik u jednoj relativno dobroj školi nego biti najbolji u jednoj školi za studente s posebnim potrebama. To već ne kaže, ali znamo da mu je strah priznati da mu je potrebno nešto više od nas. Međutim, dok može završiti sve škole kao mi možemo, ima pravo. Drugi se iz razreda puno šale (ili su šalili) s njom. Jednog su dana htjeli isprobati kako govori ako je pijen. Ovaj čovjek nije baš antialkoholičar, ponekad pije nešto s nama, ali ne puno. Razgovarali su o tome, kako bi mogli staviti alkohol u njegovo piće bez toga da on sazna što se dogodilo. Na kaju je jedan od njih ispričao ovome prijatelju što su planirali, pa su svi očekivali da će biti uvrijeđen. Onda je došao iznenađenje! Rekao im je da mu to zanima jer nikad nije mislio o tome. Ako alkohol pomaže govoriti strane jezike, valjda će mu pomagati lakše (ili brže govoriti). Otkrili su da nije baš tako, malo je bila situacija bolja, ali su pucali od smijeha.