Mirko Kovač se osvrni na temu grad, tj. na odnos pisaca prema gradovima. Svaki čovjek se emocionalno veže uz neki grad ili uz više od njih, a pisci te dojmove, osjećaje izražavaju svojim sredstvima, tj. riječima. Grad je kao tema se pojavljuje u gotovo svakog pisca.
Kovač u svom tekstu navodi niz primjeraka svijetskih i domaćih autora. Izdvaja neke metafore kako su pojedini pisci doživjeli odnos prema gradu npr. Baudelaire-u je grad „sredstvo“ da oplemeni stvari, za Whitmana je grad ljubavnik, dok ga Borghes smatra kao labirint. Talijanski pisac, Italo Calvino grad karakterizira osobinama ljudi i doživljava ga kao metafizičku os.
Dvojica argentinskih autora pokušavaju uhvatiti stvarnost gradova kroz „nestvarnost“, kroz fantaziju u svojoj izmišljenoj geografiji.
Grad je mjesto životna sredina, svaka osoba kao i poljski pisac Gombrowicz traži svoje mjesto. Njegov On se cijeli svoj život posvetio Potrazi za izgubljenim gradom, desetljećima je putovao, i kad ga je konačno pronašao, ubrzo i umro.
Niti autori na ovim područjima nisu ostali ravnodušni prema svojim životnim sredinama: dok ga je sj srpski pjesnik Miloš Crnjanjski živući u emigraciji laskao Beograd i smatrao ga, njegov sunarodnjak se okomoi na ovu „zagađenu varošicu“ i osjećao se imaginarnim.
Ivo Andrić, godinama „lutajući“ iz grada u grad po europskim gradovima, malo je imao lijepih riječi o njima. Kudio je, između ostalog Zagreb, Split, Sarajevo itd.
Gustav Matoš je pronašao i ljepše strane gradova, Zagreb je smatrao „najljepšim gradom na svijetu“. Tin Ujević a poslije svojih 40 godina je uspio otkriti i čar Splita.
Nakon navedenih primjera, Kovač izražava i svoje dojmove koji su isto ambivalentni i umaraju ga promjene, ali u o nekima ima i lijepe uspomene, npr. o Zagrebu.
Vidi se iz teksta da su misljenja i dojmovi o gradovima su raznoliki. Pisci, kao i „obični ljudi“ ih doživljavaju na poseban način.
Pisci se ne razlikuju od turista: tragaju za povijesnim mjestima, za nečim nepoznatim što im probudi interes.