U sadašnjem svijetu često biva da moramo čekati negdje. Cilj čekanja može biti različit, ali skoro uvijek kada čekamo, mi smo u nekakvoj formi reda. Kao što postoji red, postoje i (takvi) ljudi, koji se uvijek žure, nemaju vremena ili jednostavno mrze čekati. Ova je tema zanimljiva, jer je pokazatelj toga, kakav je stav između ljudi modernom društvu.
Čitavši oba stava moram priznati da oba imaju pravo, ali ja se mogu složiti potpuno samo sa prvim. Smatram da ljudi moraju biti tolerantni prema ljudima, koji imaju teži život. Ti ljudi imaju veće probleme nego stajati u redu tko zna koliko dugo. Čekanje za trudnice, invalide, male djece i starije osobe može biti prava muka, dok za nas samo nekoliko izgubljenjih minuta. Prema tome se slažem s ovim stavom bez zahtjeva. Druga tvrdnja ima djelomično pravo. To je zapravo jako nepristojno i bezobrazno koda netko prolazi preko reda samo zbog toga, jer ne želi čekati. Naše vrijeme je isto toliko vrijedno i nitko nema pravu da misli da je vrjedniji nego drugi ljudi jer onaj, koji tako smatra ovako smatra i u drugoj sferi živora. Po meni to je najveći problem. Dakle je najbolje kada mi svi zajedno dočekamo svoj red na miru, osim onih, o kojima sam već pisao.
U Mađarskoj se prolaženje preko reda smatra jako ozbiljan problem. Vrlo je čest slučaj da netko prolazi preko reda. Obično oni ne priznaju da ne žele čekati, nego lažu i zamisle razloge zašto oni moraju biti na redu. Većina ljudi samo brblja i ne prigovara ih javno, dok se neki drugi ljudi glasno svađaju s njima. To je dio svakodnevnog života u trgovini i kod liječnika, gdje svi stariji ljudi trebaju samo recept. Kada deset starijih ljudi treba samo recept, možemo se pitati, tko će biti na redu u ovoj sti situaciji.
Mislim da prolaženje preko reda je ozbiljan problem jer riječ nije o tome da neki ljudi ne žele čekati, nego o tome da svi ljudi uopće ne poštuju druge, ili imaju probleme da se prilagode. I jedno i drugo je nedopustljivo i opasno za društvo.