ESEJ 7: OSOBE S POSEBNIM POTREBAMA
U stvarnosti, ne poznajem puno osoba s posebnim potrebama, jer nitko od mojih kolega iz osnovne i srednje škole, ili iz gimnazije, je imao te probleme. Prvi sam put upoznala nekoliko ljudi s invaliditetom kad sam počela ići na fakultet: naprimjer, moja prijateljica Ana, s ostećenjem vida. Njezina situacija nije preozbiljna (ona ne treba koristiti bijeli štap ni pas vodič), ali naravno ona ima različitih svakodnevnih potešoća. Uvijek je trebala knjige i materijale za slabovidne te na kraju gimnazije su joj pružili više vremena za položenje mature; Također, nije morala sudjelovati fizičkim aktivitetima i natjecajima.
Na sveučilište je dobila potreban stan za osobe s posebnim potrebama, koji je veći i ugodniji nego normalni studentski stanovi i nalazi se u prizemlju, u studentskom domu najbliži našeg fakulteta.
Njezin „studentski život“ je bio bogat i dovoljan: ima puno prijatelja, bila je u inozemstvu za svoj Erasmus i ima dobre ocjene. S jedne strane, nije nikad mogla izlaziti noću (zbog nedostatka svijetla) ni dobiti vozačku dozvolu. Sve je za nju skupljie: knjige, računala i mobiteli uvećanom tipkovnicom, zdravstveno osiguranje…
Ured za studente s invaliditetom joj je pružio adekvatna financijska pomoć, bez koje ona ne bi živjela kao, srećom, žive – također, za Anu vrlo je teško naći privremeni posao: puno studenata koji rade kao konobari, tako da imaju novac za svakodnevne potrebe, ali ona naravno ne može. Sada ona je u inozemstvu jer želi doktorirati u Njemačkoj, kao tumač, ali ne voli tu zemlju pa bi željela se vratiti u Italiju i tamo raditi i živjeti.