Napišite priču o jednoj osobi s posebnim potrebama i njezinim iskustvima
Kad sam imala osam godina, upoznala sam jednu malu bebu koja je imala Downov sindrom. Bila je moja susjeda i od početka smo ja, moja obitelj i njezina obitelj postali jedna velika obitelj. Za mene, moju sestru i mojeg brata, Ana, mala beba, nikad nije bila različita. Nas djeca smo se igrali s njom kao s drugom djecom, samo s više pozornosti.
Sječam se s nostalgijom svakog trenutka kojeg sam provela s Anom. Za nju nisam bila samo sestru ili netko s kim se može igrati, nego i učiteljica. Svaki trenutak je bio važan za njezin odgoj i obrazovanje.
Za njezine roditeljeje naša pomoć bila jako važna. Uvijek smo svi članovi moje obitelji bili na raspolaganju jer, što sam naučila iz ovog značajnog iskustva, roditelji. koji imaju dijete s Downovim sindromom trebaju puno pomoći i moraju se puno truditi. Nije baš jednostavno odgajati djecu s posebnim potrebama i za njih je svaka pomoć, psihička i praktička, iz drugih ljudi bitna.
Mogu reći do je bilo teško, da nije bilo uvijek pozitivno i sretno za Anu jer je u nekim situacijama srela uvrede, ravnodušnost i nedovoljno shvaćanje mnogih ljudi. Nažalost kad je Ana imala osam godina, njezini roditelji su se preselili u drugo selo, nije daleko ali dovoljno da se nismo više vidjele.
Ali sam nedavno sazvala iz njezinih roditelja da je Ana završila školu, da je počela raditi i postala pomoćica kuhara u školskoj kuhinji.
Mislim da je Ana imala sve što je bilo moguće i da je imala i potporu iz udruga i države, koje su se puno borile za uvršavanje osoba s Downovim sindromom u društvo. Samo bi trebalo više sensibiliteta prema toj temi iz ljudi koji nemaju ove poteškoće u koji ne znaju što znači živjeti s posebnim potrebama.