Review of the novel "Hotel Zagorje"

Što se dogodilo s književnim subjektom u talijanskoj epizodi? Prema knjizi „Hotel Zagorije“ od Ivane Simić Bodrožić

U ovom dijelu knjige glavni lik, pisateljica knjige, priča o iskustvu koje je imala u Italiji. To se dogodilo tjekom ljeta. Za nju je ovaj izlet bio prvi put da je bila sama, bez njezine obitelji, u stranoj zemlji, kod obitelji koju nije nikad vidjela. Provela je u Italiji dva tjedna. O toj priči obilježila sam dvije teme. Prva je njezin osjećaj gubitka zbog novog iskustva u ambijentu koji je bio drugačije od njezinog i u kojem je upoznala drugačije običaje i drugi jezik. Druga veća tema je njezina reakcija i stav o izrazu „bambina jugoslava“ koju joj je talijanska obitelj dala. Prema njezinoj priči, na početku je Ivana bila oduševljena što ide u Italiju, ići će u Gardaland, na izlet i mislila je da će zbog toga malo zaboraviti sve ovo zlo koje ju je snašlo. Međutim, kad je došla u novu zemlju, u novi grad , u novu obitelj, imala je prve poteskoće i razočaranja. Budući da su joj rekli da će ostati kod dobrostojeće obitelji, očekivala je vilu s bazenom, poput one iz serije „Beverly Hills“ (to je njezino razmišljanje o talijanskoj zemlji), ali kad je došla u njezin gradić u kojem ju je talijanska obitelj čekala, otkrila je da nije bilo tako, naprotiv posve različito. Vidjela je „nekakve kućerke neobičnih nijansi narančaste, pa onda neke zgrade koje čak nisu bile ni neboderi, a u daljini gdje god pogledaš sve puno visokih dimnjaka“. (To je za nju bilo nešto čudno. Za mene koja sam talijanka to je potpuno obična i normalna arhitektura). Nije bilo kao u Beverly Hillsu, ali kad je ušla u kuću morala je malo promjeniti dojam jer je kuća bila luksuzna: “Prvo što sam ugledala kada su me uveli u kuću bile su velike mramorne stepenice i puno slika na zidovima pa sam pomislila da se radi o jako bogatim ljudima“. U prvim trenutcima Ivana je imala i problem s talijanskim jezikom jer ga ona na početku nije znala i puno puta je bila u situaciji u kojoj su ju svi gledali, razgovarali su o njoj naglas i ona nije ništa razumjela i to je bilo nepristojino. Naravno da kad se to dogodi, nema veze koji je jezik, strani ili materinski, tko govori i o komu se govori, nikad nije ugodno. Kad si u svojoj kući, u svojem ambijentu u kojem imaš svoju sigurnost, to ne predstavlja velik problem. Ali kad si sam, u novoj zemlji, s novim ljudima koje ne poznaješ i ne znaš lokalni jezik, taj se neugodan osjećaj poveća. Ni s hranom nije imala dobro iskustvo. Općenito joj se talijanska kuhinja nije sviđala. Sve što je probala je bilo različito od njezinog običaja: „tijesto sa špinatom“(pesto), stalno su jeli tijesto prije svakog obroka i stavljali su nekakav sir i na sve su sipali i neko ulje od masline koje je bilo zelene boje i svemu je davalo isti okus. Zanimljivo je kako je Ivana opisala ovaj sir, baš taj koji je za talijane najukusniji sir i jedan od najpopularnijih proizvoda talijanske kuhinje. Ona tako piše: „ ... i sve posipali nekim sirom koji se osjetio isto kao stan babe Đuke, naše susjede iz Vukovara, koja je u stanu držala četiri mačke.“ U ovim trenutcima je prirodno razmišljati o našoj kući, kako bi bilo bolje da smo kod kuće sa svojim običajima, svojom obitelji, svojim stvarima i hranom. Tako se dogodilo Ivani. Tjekom cijelog ljetovanja je jedva čekala vratiti se kući jer kako piše u knjizi „našoj toploj kući.“ U Italiji je Ivana imala sve što je trebala, lijepu kuću, velik ormar za odjeću, zabavu, puno nove odjeće, ali je uvijek imala želju vratiti se kući, isto ako je tamo kuća sa samo jednom malom sobom, bez ničega,ništa više od onoga što je bitno, tamo gdje nema sigurnosti. Što je još povećalo ovaj osjećaj nestrpljivosti je bilo kad su neki nazvali Ivanu „ bambina jugoslava“ ili kad su u nekim situacijama razgovarali o Hrvatskoj kao da je još bila Jugoslavija. To se Ivani dogodilo odmah kad je došla u Italiju kod talijanske obitelji, kad su došli skupa kod kuće i počeli su ručati. U ovom trenutku, tata talijanske obitelji joj se odnosio s riječima „ bambina jugoslava“ . Za nju su ove dvije riječi bile najgore koje je mogla primiti. Na knjizi piše tako: „Ono poslije nisam razumjela, ali ovo prvo mi je odzvanjalo u glavi i osjetila sam kako mi krv navire u obraze. Bambina jugoslava , tako su me nazvali. Nisam se više smiješila i čekala sam da otac završi razgovor. Kada se vratio za stol, pogledala sam ga najozbiljnije i najnepristojnije što sam znala i rekla :Croatia, no Jugoslavija, bambina Croatia.“ Još jedna epizoda je bila kad je tata počeo razgovarati, ispitivati ju o politici te spominjati Tita i Tuđmana. Nakon toga je Ivana imala još jednu sličnu epizodu. To se dogodilo kad je Ivana išla s Isabellom, kčerkom talijanske obitelji, na tulum kod nekakve prijateljice koja je imala rođendan. Tamo je Ivana mogla imati mogućnost vidjeti i naći jednu curu iz Hrvatske kao ona. Bila je sretna da će malo razgovarati na svojem jeziku s ovom curom. Ivana je mogla malo razgovarati s njom ali što je ta cura, koja se zove Maja, rekla nije bilo dobro. Rekla joj je da mogu pričati „na jugoslavenskom“. Ivana joj je odmah odgovorila da priča hrvatski ali kad je Maja još rekla da je jugoslavenski isto kao hrvatski, Ivana je otišla na najudaljeniji dio sobe. Domovinski rat Hrvatske je počeo jer je Hrvatska htjela biti samostalna država od Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije i od jugoslavenske narodne armije. Zbog toga su se ne samo Ivana, nego i svi hrvati osječali ljuti kad smo ih zvali jugoslaveni, ali tako je i sada. Nakon što sam pročitala tu knjigu u kojoj se priča o tom ratu, odnosno osjećajima i stvarnosti koje su nastale zbog rata, razmišljala sam o nekakvim situacijama u kojoj je moj dečko, koji je hrvat, imao isto iskustvo. Razumjela sam značenje i kako mogu neke riječi koje izgledaju bez nekog prividnog značenja za neke, biti uvredljiv za druge. Ponekad mi u Italiji razgovaramo o Hrvatskoj i zovemo ju još Jugoslavija. Mi, iz nove generacije, nemamo taj običaj, za nas Hrvatska je Hrvatska, ali ljudi koji su iz generacije roditelja ili bake i djeda koji su upoznali Hrvatsku kad je još bila Jugoslavija, ponekad koriste ime Jugoslavija, a ne Hrvatska. Možda zbog naivnosti i pogreške koristimo ime Jugoslavija, ali sigurno bez namjera uvrede.