Grozna navika zvana kašnenje
Svatko od nas nekamo žuri. Trči od jedno mjesto na drugo da bi tamo ponovo čekao još dvadesetak minuta ili pola sata i na kraju taj netko koga čekamo ili neće obći ili će naći neku izliku da bi došao malo kasnije.
Pa zar nisi imao dovoljno vremena pripremiti se za ovu sredbu? Zašto uvijek moraš stići zadnji trenutak na dogovoreno mijesto? Možda za promjenu možeš ti nas čekati i osjetiti na svoju vlastitu kožu kako je glupo kada svi čekaju samo tebe ili si previše sebičan i osječaš da bez tebe ne može početi ništa. Epa nije tako. Nitko nije nezamijenjiv i nitko nije toliko važan da bi trošili svoje vlastito vrijeme na njega. Možeš se malo bolje organizirati i na vrijeme uraditi sve obaveze da bi mogao polako i bez žurbe stići na dogovoreno mijesto. U velikim gradovima moraš krenuti puno ranije jer ne znaš što te čeka vani. Možda velika gužva, neki saobraćajni zastoj i semafori. Da! Oni su najgori neprijatelji kada nekamo žuriš. Tada će svaki semafor biti crven i mislit ćeš da cijeli univerzum kroji zagovor protiv tebe. Samo želiš da sve ovo što prije završi. I samo što si stigao na dogovoreno mijesto shvataš da su oni promjenil tu lokaciju za neku novu. I tek onda opet počinje avantura. A, u malim gradovima možeš svugdje stići i oni koji te čekaju ne moraju puno čekati i tamo nemaš opravdan razlog za kašnjenje, zapravo užurbanost modernog svijeta koji nije uopće opravdan razlog za kašnjenje. Moraš poštovati ostale i bar zbog njih probati biti točan. Znam da u moju domovinu rijetki su oni koji stižu na vrijeme i kao jedna od rijetkih mrzim kad netko kasni. Ali najgore je kad i ja namjerno kasnim, a oni ni nakon toga nisu tamo. E tada više ne želiš tulumariti. Dok vi stignete tulum se već završio i sve je propalo. Džaba žurba, džaba čekanje.
I onda želiš ići kući ali opet moraš čekati taksija, moraš čekati prijatelje, moraš čekati ljude zbog njihova grozna navika zvana kašnenje.