Anđeo u ofsajdu
Budući da nam je Mikolaj već pričao o Zoranu Feriću, nema potrebe da mi to sad ponovimo. Dovoljno je samo ponoviti da spada među najčitanije hrvatske pisce mlađe generacije i da je za knjigu koju smo mi pročitale, zbirka priča pod naslovom Anđeo u ofsajdu dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2000. god kao inagradu Ksaver Šandor Đalski za najbolje prozno djelo. Knjiga je i postala instant bestseler i spada među najčitanijim knjigama u modernoj (hrvatskoj) književnoj povijesti. Na coveru je čak proglašena "proznom knjigom desetljeća"
Knjiga se sastoji od 9 kratkih priča, koje su istodobno razdvojene i povezane. Jer iako je svaka priča samostalna, bez povezanost s drugima, pojavljuju se ista imena i isti likovi u mnogo njih.. Unutar pojedinačnih priča se nalazi i mnostvo drugih, kraćih koje se čitaju kao zanimljive digresije, retrospekcije, opažanja i sjećanja. Jezik knjige je dosta raznolik ali ne previše kompliciran. Bilo je naravno dosta riječi koje su nam bile nepoznate ali smo skoro uvijek razumijele značenje zbog konteksta. Ono što je nama bilo posebno drago je to što je bila zbirka kraćih priča: tako smo mogle bolje "svariti" svaku priču prije nego što smo krenule dalje u čitanju. Sve je osim pojedinih dijaloga napisano na standardnom hrvatskom, a radnja priča se odvija uglavnom na nekom neimenovanom dalmatinskom otoku ili u Zagrebu.
Svaka priča ima solidnu dozu humora, morbidnosti, perverzije i apsurda. To se u priči koju smo dale vama vidi recimo ili kad koriste meso leševa za pecenje (kako "Leo" živopisno kaže "pecaju na mrtvog četnika"), ili kada jedan od hrvatskih vojnika na kraju kaže da je srpski vojnik s kojim su razgovarali i jeli na sebi cijelo vrijeme nosio alat za vađenje očiju s kojim čovjek navodno može iskopati više od sto par očiju za sat. Da priča nije Ferićova, pomislile bismo da je ta izjava samo trebala biti primjer morbidnog i paranoidnog razmišljanja sukobljenih strana u ratu, i da je predmet koji je ispao srpskom vojniku zapravo bilo nešto sasvim bezlazeno i trivijalno. Ali znajući kakve su mu ostale priče, sumnjam u ovu drugu teoriju. Crni humor se vidi na kraju, kad zapovjednik, koji je profesor matematike za sebe napravi kalkulacije "koliko bi očiju mogla izvaditi tri frajera ako kopaju dvanaest sati na dan, čitavog tjedna, a pri tome se po jedan sat odmaraju za doručak, ručak i večeru."
I u ostalim pričama se, u većoj ili manjoj mjeri, susretnemo s morbidnošću a i s perverzijama. (No da nam ne bude previše neugodno na nastavi, izabrale smo za kolektivno čitanje priču koja nije eksplicitna kad je riječ o seksu). Ne uznemiruju toliko (barem nas) opisi seksualnog čina koliko način na koji se govori o svemu tome. Na prvom pogledu se čini da knjiga ima dosta "misoginističkih" elemenata. Rijetko je koja ženska osoba u knjizi neseksualni objekt i pripovjedači nekoliko priča usputno i sporedno spominju posjete prostitutkama i javnim kućama kao da je to nešto najnormalnije. Čitalac (barem ženski) tako često stekne loš dojam o inače bezličnom pripovjedaču koji sve što misli i observira samo konstatira, skoro uvijek bez nekih moralnih (ili ostalih) razmišljanja. Ali ne radi se tu samo o seksu ili ženama, u jednoj od priča pripovjedač se onako usputno, u jednoj ili dvije rečenice, sjeća kako su on i njegovi prijatelji maltretirali jednog "pederkastog dečka" u srednjoj školi. Niti hvali taj čin niti ga osudi, samo usputno spominje da su oni to napravili. No sasvim je moguće da je i to indirektna kritika protiv onoga što opisuje. U jednom slučaju se vidi otvorena kritika prema ponašanju muških likova, i to je nakon što su grupa prijatelja, među njima i pripovjedač, u priči "Ralje" svi redom seksualno iskoristili "ružnu" i nesigurnu djevojku. Nakon što su se završili, plivali su natrag na Otok iz kojeg su bili ali, kako piše "nikakva voda više nas nije mogla oprati".
Teško je izabrati omiljenu priču u "Anđeo u ofsajdu", lakše je izabrati momente, i ugodne i neugodne. Momente zbog kojih si lecnuo, držao dah, smijao se ili se rastužio. Ono što cini knjigu dobrom je to što tokom čitanja često dobiješ impuls za sve ove emocije odjednom. Još jedan primjer Ferićevog crnog humora vidimo u naslovnoj priči, Anđeo u Ofsajdu. Na dječjem pogrebu, prijatelj pripovjedača, govoreći o tragediji smrti male djevojčice, kaže: "hraniš i oblačiš (...) prvo pelenice, pa kašice, onda slikovnice, pa školske knjige. Znaš li koliko košta torba* S mačijim očima. A pernica* Silni su to novci, moj Fero, velika lova. A onda ti umre. Pripovjedač onda kaže da razumije. "I stvarno ga razumijem. Ima troje djece. Sva živa. Nije mu lako."
Primjer istodobno nadobudne i krajnje tužne i bolne priče je "Pet do tristo", podpriča priče "Simetrije čuda". Govori se o čudnim i neobjasnjivim detaljima oko pogibe muža jedne žene u prometnoj nesreći. Nema smisla sad da prepričamo točno o čemu se radi, tako će se bit i osjećaj price izgubiti. Bolje je da sami pročitate knjigu jer u njoj ima pored perverzija i bolesti i ovakvih potresnih priča na pretek.
Ako je Ferićev cilj bio šokirati ljude svojom knjigom, uspio je majstorski. Ima zaista dosta (možda previše) kontroverznih i neugodnih momenata u knjizi. Ali to ne znači da je knjiga još jedna u nizu nekvalitetnih senzacionalističkih "hypea". Naprotiv: knjiga je jedan dobro napisan mozaik zanimljivih, višeslojnih priča, neočekivanih pletiva i oštrih opservacija. Sve u svemu smo jako, jako zadovoljne što smo izabrale baš tu knjigu za svoju lektiru.