Norveška
Ja bih vam voljela predstaviti moju zemlju, Norveška. Krećemo s banalnim informacijama i statistikom. Kraljevina Norveška se nalazi u sjevernozapadnom dijelu Europe i dijeli granicu sa Švedskom, Finskom i Rusijom. Ima otprilike 5 miljuna stanovnika, a glavni grad je Oslo (koji je istovremeno i općina i županija). U Oslu zive otprilike 600 000 ljudi.
Po ovim golim statistikama (velićina zemlje, broj stanovnika i zemlje i glavnog grada), Norveška i Hrvatska se ne razlikuju puno. I povijesno se može reći da dijele sličnosti, jer su i Norveška i Hrvatska dobar dio svoje povijesti provele pod drugom čizmom. 1397 Norveška je ušla u uniju s Danskom koja je trajala 400 godina. 1814 godine, po završetku Napoleonskih ratova, odlučeno je od strane pobjedničkih sila da će danski Kralj Frederik VI morati dati Norvešku Švedskoj (Dancima kao kazna što su bili francuski saveznici). Nakon kratke pobune Norvežana, tokom koje su proglasili neovisnost i donijeli svoj ustav, Švedska je invadirala Norvešku vojnom silom u ratu koji je završio tako što su Norvežani pristali na "personalnu uniju" sa Švedskom pod uvjetom da mogu zadržati svoj novokompanovani ustav. U toj uniji smo ostali do 1905 kad smo mirnim putem, referendumom, izborili neovisnost od Švedske, što su oni ljubazno prihvatili.
Danas nema nikakve zle krvi između Danaca, Šveđana i Norvežana (čak naprotiv, često se stanovnici ovih zemalja vide kao jednu porodicu), ali je Norveška, kao i Hrvatska, prilično opsjednuta velićanjem svoje nacije. 17 svibanj je dan neovisnosti i ujedno i najveći državni praznik. Ljudi se onda oblače u prekrasnim i užasno skupim narodnim nošnjama a djeca iz svih školskih razreda marširaju kroz lokalne zajednice u povorkama s malenim norveškim zastavama u ruci, pjevajući domoljubne pjesme.
Norvežani su čudni po tome što stalno kukaju kako ništa u Norveškoj ne valja, a istovremeno ubjeđeni su da im je zemlja najljepša i najbolja na svijetu. Norveški proizvodi važe za najbolje, norveška priroda je najljepša na svijetu, norveški sportaši su najbolji (ovo vazi za zimske sportove, za druge, osim nogometa i ženskog rukometa, nas i nije briga). Doduše svjesni su da su im gradovi u europskim okvirima skromni, bez arhiekturalne raskose koja krasi druge glavne gradove Europe. To sve naravno ima svoj uzrok u povijesti i klimi.
Izuzetno volimo svoje fjordove, ako pitaš Norvežanina šta je njemu autentično Norveško postoji velika vjerojatnost da će odgovoriti priroda. Miran smo narod, mahom nevjernici, ali cijenimo tradicije i običaje pogotovo oko Božića.
Volimo da ističemo svoju povijest prije unija s Dancima i Šveđanima: vikinško razdoblje i srednji vijek su izvori povjesne ponosi kod Norvežana a pogotovo smo ponosni na sage koje su istovremeno povjesni izvor o ranijoj povijesti Norveške i skup mitova i legendi o povjesnim ličnostima. Te su sage podgrupa takozvane Skaldske poezije koja je dosta zahtjevna za čitanje i razumijevanje i koja ima izuzetno brutalan i krvav sadžaj, s detaljnim opisima ubojstava i smrti. Čudno je da je ta poezija toliko cijenjena u jednoj Norveškoj koja je danas poznata po pacifističkoj politici, pitomosti građana i Nobelovoj nagradi za mir. Osobno mislim da smo duboko fascinirani svojom proslošću upravo zbog toga što smo tada, u davnim, slavnim vremenima bili toliko drugačiji u odnosu na sad.
Sastavan dio norveškog folklora su bajke, a pogotovo su popularne bajke o siromašnom mladiću Askeladden koji se svojom lukavošću uvijek dobro snalazi u raznim situacijama, najčešće u susretima s trolovima. Te se bajke uvijek završavaju s njegovim osvajanjem "princeze i pola Kraljevine".
Ne može se pričati o Norveškoj bez spominjanja skijanje. Poznata poslovica u Norveškoj glasi da su Norvežani rođeni sa skijama na nogama. Prava je rijetkost da Norvežanin ne zna skijati, a možda se po tome najbolje vidi da ja nisam čistokrvna Norvežanka. Skijanje u Norveškoj je i vježbanje i opuštanje, sportska i obiteljska aktivnost a naravno sport broj 1 u zemlji. Moram spomenuti da je Norveška ta zemlja koja je osvojila najviše medalja na zimskim olumpijskim igrama, više i od Rusije, Kanade, SAD i svih drugih velikih sportskih slika.
Pored ovih opservacija i generalnih informacija htjela bih za kraj, ako smijem, karikirati kako izgleda jedna tipična norveška obitelj. Dvoje djece, roditelji razvedeni pa žive s tatom i njegovom novom ženom, ali su često i kod majke i njenog dečka. Djeca se bave sportom u slobodne vrijeme, dječak nogometom, djevojka rukometom. Kći je bolja u školi od brata. Svi redovno idu zajedno na skijanje. Oba roditelja rade, otac glasa za centar desno, majka za laburiste a kći, kad napuni 18, za socijaliste. Roditelji su s djecom bliski kada su mala, nakon tinejđerskog razdoblja se nešto udalje od njih. Po završetku srednje škole napuste dom roditelja: sin provedi godinu dana u "folkehøgskole" (neka jednogodišnja srednja škola bez ocijena i običnih nastava,) ili ide u vojsku. Kći prvi dio školske godine radi i štedi novac pa drugi dio putuje kroy jugoistočnu Aziju ili Australiju. Vračaju se obojica, počnu studije, nabavljaju poslove pored studija, nađu dečke i djevojke (njih nekoliko), ljeti putuju s prjateljima u Grčku, Španjolsku, Maltu, zimi na norveške planine, a oko Uskrsa s obitelji. Onda slijede brakovi, vlastita djeca, još skijanja i tako u krug.