Skipping the queue line



ESEJ

Prolaženje preko reda

Nikome od nas nije ugodno kad netko prolazi preko reda, a mi dalje moramo strplijivo čekati. Svaki čovjek u današnjem, žurnom životu ima previše obaveza koji mora napraviti u tom trenutku ili to već morao biti napravljene. Nemamo dovoljno vremena, stalno jesmo u pokretu, a naš je život pun kašnjenja i obaveza koji ne mogu više čekati. U tom slučaju čekanje u redu uopće ne olakšava nam svakodnevnosti. Pristojno je kad u redu propustimo osobu s posebnim zdravstvenim potrebama, znači osobe starije, invalide ili osobe koje hitno traže pomoć. To je samo izraz ljubaznosti i poželjnog ponašanja iz naše strane. Granica našoj izdržljivosti i strpljivosti je kad u redu prolaze ljudi zdravi koji ne trebaju od društva specjalnog i uviđavnog tretiranja. Oni jednostavno mrze dug čekanja i svoje vrijeme poštuju više nego tuđe. Za mene to je nedostatak odgoja i neznanje bontona. Trudnice, invalidi, majke s djecom i starije osobe trebaju imati prednost na svakome mjestu na koje se čeka. Nama je neugodno čekati a njima još više. Možemo samo zamisliti kako bi bilo neugodno čekati kad jesmo trudni, ne možemo slobodno disati, svugdje je puno ljudi koji se gure i ne obraćaju na nas pažnju. Ljudi s invalidnošću isto se trebaju mučiti u redu, nitko ne misli na njih, jesu ostavljeni sami sebi, nije im lako obaviti posao. Mislim da u svakoj državi vlad bi trebala zamisliti o tome i napraviti specijalni prozori u uredu te specijalne posluživanje. Isto bi mogli biti tretiranji stariji ljudi koji nemaju zdravlja za dulje čekanje i brzo se muče. Oni također zasluživaju na hitnu obslugu. Ako zamislimo na takvih ljudi svi budemo zadovoljni a život postane lakšiji. Svakome može se dogoditi loš dan, nište nije po našim mišljenju, zakasnili smo na posao i moramo još nešto važno obaviti. Red je predugi dakle pristojno je upitati nekoga je li moguće da prođemo red. Mislim da je to izraz dobrog ponašanja. Za razliku od toga prolaženje preko reda bez nijednoj riječi je bezobraznost i govori o nama više nego bismo željeli. Ako upitamo i objasnimo zašto se tako žurimo mislim da nađemo dobru dušu koja nas prepusti, a nećemo izgledati kao bezobrazni ljudi koji ne poštuju drugih. U Poljskoj ne izgleda to jako dobro. Naprotiv ponekad trebali bismo biti osjetljiviji prema ljudima koji toga očekuju od nas. Nažalost često sam vidjela kako mladi ljudi sjede u autobusu i gledajući kroz prozor slušaju glazbu. Oni ne vide i ne čuju ništa, misle da su tamo sami, a starija osoba ili trudnica stoje pokraj njih. Ista situacija je u uredima, ljudi neću primjećivati drugih u potrebi. Za mene ovo su jako tužne činjenice, ali nadam se da u budućnosti bude to izgledao bolje nego danas i svi postanemo ljubazniji prema drugih.