GLOBALIZACIJA U PREHRANI
U moderno doba može se vidjeti sve više popularnu globalizaciju prehrane. Skoro svako dijete zna okus coca-cole i hot doga, u svakoj državi ima McDonald's (ako ima ih nekoliko u svakom gradu onda se zakva država smatra više „modernom“). Popularno mišljenje je da se globalizacija u prehrani počela u osamnaestom ili devetnaestom stoljeću, ali istina je da se taj fenomen počeo ranije. U dvanaestom i trinaestom stoljeću Marco Polo je doveo začine iz Azije u Europu, dvjesto godina kasnije Kristofor Kolumbo je doveo krumpire iz Amerike. Dakle može se vidjeti da se globalizacija razvijala već nekoliko stoljeća. Danas ima dva različita stava prema tome: prvi – ta je pojava opasna za tradicionalnu hranu i za zdravlje. Drugo mišljenje je da fenomen globalizacije čini ljudi bogatijima.
Osobno mislim da mi je bliži prvi stavi. Danas svaki jedan Europljanin misli da su krumpiri oduvijek bili uzgajani u Europi. A što ako bi ostali u Americi (zbog toga da je globalizacija hrane loša) – ne bismo mogli više jesti jednog od najpopularnijeg jela u Europi? Na taj primjer se može vidjeti da je globalizacija hrane zapravo izvrsna stvar. Mislim da tvrdnja da postoji opasnost da će nova, tuđa hrana istjerati tradicionalna, domaća jela je mit. Uvijek u svakoj državi, u kućama, njeguje se tradicionalnu hranu i ne treba se brinuti da će nekada nestati. Istina je da globalizacija hrane obogaćuje menu. Može se pripremiti jelo koje se sastoji, na primjer, od: kineske rižne tjestenine, tipičnog poljskog mljevenog odreska, američkog kukuruza i francuske cvjetače. Štoviše takva različitost je korisna za zdravlje jer tuđoj hrani se može tražiti ono što nama nedostaje u domaćoj.
Mislim da bi svijet bez globalizacije bio jako dosadan i jednostavan. Zna se dogoditi da netko ne voli tradicionalnu hranu iz svoje države, u takvom slučaju mogućnost pokušavanja: američke, azijske, talijanske i sl. kuhinje je pravi spas. Osobno obožavam ljutu, meksičku hranu koju ne bih mogao pojesti bez globalizacije. Svatko može odlučiti što želi preuzeti iz neke tuđe hrane. Kad putujem hrana je jedna od najvažnijih „atrakcija“, zbog nje se može saznati o kulturi neke regije, kakve životinje se tamo uzgaja, kakav utjecaj na hranu ima lokalna vjera itd.. Iako u Poljskoj tuđa hrana je sve više popularna (npr. meksička, gruzijska, brazilska), ipak često mi nedostaju posebna jela kao npr. ćevapčići iz Balkana, harira iz Maroka, paella iz Španjolske ili dimljena riba iz Danske. Mislim da mišljenje većine Poljaka je slično kao moje – globalizacija u prehrani je odlična pojava, samo treba paziti na ono što se preuzima iz druge kulture i na taj način izbjegavati lošu hranu.