“Grad pun automobila, ali bez pisaca…”
Gradovi sada postaju što veći. Urbanizacija i migracije seljačkog stanovništva u urbani prostor pojačaju uloge gradskih prostora diljem svijeta. Ta pojava kao što i sve suvremene migracije ima dobru i lošu stranu.
Napredak tehnologije uvjetuje brz način života, naročito vidljivo u velikim gradovi. Pod izgovorom olakšavanja života, rado koristimo čitav niz tehnoloških uređaja, koji umjesto pomoći, donose samo komunikacijske prepreke. Imam na umu fenomen „smart-okracije”. Stručnjaci su nakon istraživanja jezika kojim se služe korisnici aplikacije Messenger - došli do zaključka da je emotivnost (neophodna u svakodnevnom životu) u virtualnoj komunikaciji vrlo ograničena. Lako smo prihvatili simboliku "emotikona" kao pojednostavljen izraz emocija. Uzimajući u obzir funkcije jezika na virtualnoj razini, a dođemo do zaključka da je jedna od primarnih funkcija sada izražavana uz pomoć interpunkcijskih znakova : :), :( itd. Nedavno sam čitao da je sistem GPS u automobilu jedan od najčešćih uzroka prometnih nesrećea -a. S jedne strane omogućava nam brže doći do točke A do B, ali „isključuje” našu prirodnu navigaciju, koja vodi naše korake. Da još dodirnemo temu medija-mislim da se o tome ne priča zbog velikog biznisa stranih kompanija, koje su uložile novac u sistem satelita i nekih komplikovanih uređaja…
Je li možemo uopće zaustaviti tehnologizaciju koja donosi više šteta nego koristi? Ova rečenica zvuči kao iz nekog manifesta, koji dalje glasi: „Ne slažem se s prenošenjem svakodnevnog razgovora u virtualne platforme! Neću pričati s prijateljima na fejsu nego na kavi! A kad bih izgubisu -o put u tuđem gradu – pitat ću nepoznatog čovjeka. Sigurno neću izvaditi navigaciju iz džepa navigaciju, koja mi kaže da je put vrlo jednostavan i još implicitno se smije „misleći” da sam glup jer cilj mi je samo za petnaestak minuta. I znatno rađe bih se ubacio u razgovor s nepoznatim čovjekom, nego slušao upute navigacije!”
Naravno nisam ja protiv tehnologije da ne ispadnem sada kao čovjek iz prošlog stoljeća. Neophodan je razvoj u medicini i informatici te u svim granama nauke, koje služe ljudima.
Naravno futuristima je grad bio izvor inspiracije. U njemu su i dodaisti nalazili ritam. Uglavnom to u gradu – izvoru moderne kulture – počele su se velike revolucije. A ove su seljačke (i u Poljskoj je došlo do seljačke bune) bile prouzrokovane nepravdom i završavale su protiv prema iskorišćavanju seljačkog stanovništva od strane plemstva.
Ova opozicija grad – selo od koje sam počeo bilježiti misli, podsjeća me na jedan lijep pokret u povijesti poljske književnosti. Pisci tog smjera su strogo kritizirali gradski način života i fokusirali su se na lijepoti sela.
Selo pruži znatno više nego shematičan grad. To Hlebine su stvorile sjajan smjer u slikarstvu, a Hegedušićeva hlebinska škola je najbolji primjer kreiranja kulturno – umitničkog centra daleko od gradske gužve…