Ana Ivić
2. esej
3A
„Grozna navika zvana kašnjenje“
Većina ljudi smatra da kašnjenje nije baš velika greška, ali samo mala mana koju bi se trebala lako oprostiti. Taj odnos prema vremenu je vrlo česti među mladim ljudi
Kašnjenje najčešće komunicira da „nešto me zadržao na nekoliko sekundi“ ili da je čovjek sebičan i uopće ne obraća pažnju na to. Ova grozna navika to je dio karaktera i sigurnosti da onaj s kojim smo se dogovorili sastanak će nas čekati. Najveći problem je u tome da haj boj kasnji ne poštuje druge ljude i ne zna dobro planirati.
Kad samo jednom smo zakasnili na sastanak, automatski očekivamo da nam bude oprošteno. U toj situaciji užurbanost modernog svijeta, to znači kolona, pokvaren autobus na koji smo čekali, prometna nesreća, sve to sigurno može da bude izreka kašnjenja. Bitno je samo da nakon takve situacije vidimo koliko je važno da je čovjek na vrijeme i drugi put ćemo ići jednim autobusom ranije.
Što se tiče moje Poljske domovine problem kašnjenja je najčešći u velikim gradovima. Kod nas svako negdje žuri i nikad ne zna stići. Možda je točnost najvažnija na poslu jer kako se kaže „vrijeme je novac“. Na žalost i u tom dijelu života poljaci znaju kasniti. Sve to donosi druge probleme, jer ne izgledaju ozbilno za poslodavca. Kašnjenje komunicira da im fali disciplina i pouzdanost što na kraju ispada tako da se ih izbjedava zbog točnosti.
Većina mog društva ne kasni, vrlo rijetko se dogodi da netko dodje na sastanak nekoliko minuta kasnije. Najvažnije je to da čovjek javi telefonom ili porukom da ne može stići i tako najčešće svako radi.
Jedan put u životu sam imala vrlo loše iskustvo što se tih stvari tiče, to znači profesor je zakasnio više nego sat vremena na predavanje. Nakon toga što smo trebali ostati sat duže.
Biti točan kao švicarski sat, još uvijek je to teško ali zbog toga što kašnjenje svugdje na svijetu se još malo smatra bezobraznim i neodgovornim svaki čovjek više i više trudi se da bude točan.