Skipping the queue line

ESEJ

Ako ti ne gori kuća – propuštaj!

Svi danas moramo ponekad čekati u redu. To je jednostavno dio našeg života. Nažalost se puno ljudi onda živcira, uopće nisu strpljivi. A što ako netko mora proći preko reda zbog nekih posebnih razloga? S jedne strane, treba poštovati drugoga i ako je to na primjer osoba s invalidnošću ili trudnica, dobro je ponašanje ju propustiti. Slično je i sa starijim ljudima. Sve u svemu teško im je čekati... Dakle mislim da red ima svoje pravila koje treba prihvatiti. S druge strane, svatko ima svoje obaveze – posao, obitelj i sl., pa što ako se jako žuri? Treba li također propustiti na primjer 2 starijih čovjeka koji vjerojatno nemaju nikakvih obaveza jer su na mirovini (stereotipno mišljenje mnogih)? Moj odgovor je – da. To je jedna od lošijih tendencija u današnjim vremenu da se svi osjećaju kao jako važni (konkretizirajući – važni u negativnom smislu, oholi), smatraju da imaju puno obaveza koji su jednako bitni, a u stvarnosti takvih je samo dio. Po njihovom mišljenju nemaju onda uopće vremena za dobar gest jer je obaveza nekako bog, ona determinira dan i općenito život. To je uglavnom, rekao bih, današnje ropstvo ljudi posla. U stvarnosti uvijek ima barem trenutak za dobro – za to propropuštenje bar jedne osobe, ali i uopće za dobar gest – za osmijeh na ulici itd. Nažalost neki toga ne razumijeju jer ih život znači samo žurba. Međutim, da budem dobro razumljen, htio bih objasniti da naravno u životu ima puno primjera kad jednostavno ne možemo propustiti čovjeka, zbilja se žurimo. Za mene su to ipak samo situacije tipa, metaforički govoreći, kad ti gori kuća. Kod mene, u Torunju, srećom nije tako loše. Ljudi uglavnom propuštaju, ako vide da nekoga treba propustiti. To je izvrsno jer pokazuje istinu o čovjeku, njegov karakter itd. Naravno i ja pokušavam biti mio i također najčešće propuštam. Posljedni primjer koji se sjećam je majka s djetetom kod lječnika. Treba biti mio, pomagati ljudima u potrebi. Tako treba funkcionirati dobro društvo.