Book interpretation

ESEJ Zoran Ferić – Mišolovka Walta Disneya (interpretacija knjige)

Zoran Ferić je jedan od najpoznatijih i najčitanijih suvremenih hrvatskih pisaca, rođen je 1961. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirao kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Knjiga o kojoj bih Vam htio danas malo ispričati je objavljena 1996. godine i zapravo je to prvo Ferićevo obavljeno dijelo. Prije je prezentirao svoje tekstove i eseje na primjer na III. Programu hrvatskoga radija, no široj je javnosti postao poznat tek objavljivanjem Mišolovke. Ferićev je stil pisanja te teme o kojima piše često šokantne. S obzirom na to da je on profesor hrvatskoga jezika i književnosti u jednoj zagrebačkoj gimnazji, može se reći da je vrlo hrabar. Izvor: booksa.hr Kad sam čitao knjigu, na početku nisam uopće znao da se ona sastoji od potpuno različitih priča i probao sam je nekako povezati. Naravno bez rezultata. Naime zbirka govori o različitim stvarima na primjer o odnosima niže društvene klase prema visoko obrazovanim ljudima, odnosno profesorima (u poglavlju Potrči doktora), o problemu debljine (u poglavlju Povijest godpođe za prije) i o mnogim drugim društvenim temama koje su s obzirom na svoj univerzalizam zanimljive, čak i za prosječnog čitatelja. Što se likova tiče, Ferić je ekspert kad je riječ o običnim likovima. Naime na prvi pogled su oni potpuno normalni. Međutim konkretni događaj prouzrokuje da se moraju snaći u toj situaciji i onda se vidi neke određene osobine koje prouzrokuju da je priča još zanimljivija jer lik mora nekako reagirati. Dobar je ovdje primjer poglavlje Alexis Zorbas koje ste za danas pročitali: osim zanimljive, malo absurdne radnje, komentar je glavnog lika, svirača, jako sjajan zaključak cijele priče. Kad je u pitanju slika društva u knjizi, najbolje se sjetiti jednu zabavnu igru vozača auta iz poglavlja „Potrči doktora”. Već naslov puno govori o sadržaju. Riječ je o igri u kojoj neki stopirajući profesor ili doktor jednog sveučilišta (puno profesora nema vozačku dozvolu) mora trčati za autom. Dakle vozač se namjerno ne zaustavlja, nego ide malo dalje da bi se profesor malo oznojio. Kad je sasvim umoran, kad ga je ta trka gotovo koštala života, onda se vozač zaustavlja i jadni profesor može konačno ući u auto. U jednom je trenutku poglavlja, u jednome razgovoru izravno rečeno da je sve to zbog negativnog odnosa, zbog nedostatka poštovanja prema profesorima, prema ljudima s visokim obrazovanjem. Prema tome pokazuje to jednu opću situaciju koja funkcionira u društvu – klasne razlike. Vidi se da je odnos među klasama vrlo napet. Ipak, ako ta pojava zbilja postoji u stvarnosti, u hrvatskom društvu, naravno da se tiče samo dijela stanovnika. Bio bi to još jedan glup stereotip i generalizacija reći da je to u Hrvatskoj jednostavno tako. Spomenuta je priča također jako dobar primjer za jezik koji Ferić koristi u svim tekstovima. Makar je učitelj, nije mu problem pokazivati realizam u toj temi. Drugim riječima njegovi likovi vrlo često psuju te govore o temama o kojima bi se moglo reći da su još tabu. Dakle hrabrost pisca omogućuje stvoriti jednu vrlo realističnu priču. Čitatelju se čak može činiti da se ona nekad u stvarnosti dogodila zato što je i radnja vrlo obična. Mada taj jezik prouzrokuje da je tekst ponekad vrlo primitivan (neki hrvatski tekstovi stvarno jesu i to mi je strašno), tu ima najčešće razlog za to. Stvara to između ostalog neku slobodnu atmosferu što je pravo za lake Ferićeve priče. Po meni idejni sloj djela nije jednak s obzirom na to da su i priče sasvim različite. Iako se može reći da se u Mišolovci govori o ozbiljnim temama ili o tabuima, čini se da nije to najvažnija funkcija Ferićeve proze. Mislim da je autor najviše htio učiniti čitanje razonodom, a kratke, lake priče to sigurno omogućuju. Svaka od njih temelji na nekom interesantnom konceptu što može biti tretirano kao prava umjetnost, no čini se da ono što je osnova djela je humor. Različite peripetije likova te česta, brza promjena groteskne radnje prouzrokuju da je knjiga zabavna. Ponekad čak i svakodnevno vrlo seriozan čovjek može se nasmijati čitajući tekst, videći na primjer psovke koje kod su kod Ferića jako sjajno upotrebljene. Dokaz za to da je Mišolovka vrijedna za pročitati je ono što o knjizi govori kritika. A govori uistinu jako pozitivno. Knjiga je na primjer dobila Nagradu Dekada jednog magazina za knijgu – za najbolju proznu knjigu, izvorno obavljenu u Hrvatskoj prije 10. godina. Sve u svemu je to samo neki stimulans za pročitati jer se svakome čitatelju sviđa nešto drugo. Ja volim kad je čitanje razonoda pa ako bih morao preporučiti neku hrvatsku knijgu, vjerojatno bi to bila baš ta. Dobro je kad čovjek ima u svome svakodnevnom, često monotonom životu razlog za smijeh.