Skipping the queue line

Empatija u vrijeme žurbe Prolaženje je preko reda u nekim državama svakidašnje iskustvo, u drugim nije frekventno, ali dešava se svugdje. Svi znaju da bi osobe starije, s invalidetom ili trudnice trebale imati prednost, da bi bilo pristojno počekati malo dulje na redu. Ali teoria je jedno, a praksa drugo. O tom problemu postoje dva različita mišljenja. Jedni govore da uvijek treba pustiti slabije osobe da obave sve što trebaju kao prve, dok drugi tvrde da nitko ne može biti posebno tretiran i svi moraju mirno stajati u redu. Nitko ne voli dugo čekati i gotovo svima ide na živce kad moraju provesti pol dana na pošti ili u banci. Većina ljudi postaje umorna i uzrujana te mrze osobe koje prolaze preko reda. No ako mladim, zdravim ljudima je teško čekati, starim i bolesnim je još teže. Vrijedi imati empatiju prema drugima jer nikad se ne zna što će nam se dogoditi. A možemo na primjer slomiti nogu i tada ćemo vidjeti da čekanje može biti još neugodnije nego što smo mislili. Ukoliko sa starijim osobama ili invalidima često suosjećamo, najmanje smo skloni pustiti majki s djecom. Međutim to bi bilo svim od koristi, zato što malo dijete je nestrpljivo, viče, trče i plače. Prema tome čim će dulje morat čekati, tim će dulje nas živcirati. Ipak ima i ljudi koji iskorištavaju svoj vijek da bi prošli preko reda, a niti su bolesni niti slabi. Jako mi smeta ponašanje nekih ljudi u godinama koji misle da imaju veća prava, da mladi ljudi nikad nisu umorni i stoga ih moraju pustiti. Vidi se ponekad žene u svojoj 50. ili 60. godini, energične, sa štiklama koje se osjećaju uvrijeđene kada netko ne želi im ustupiti. Problem dijelomično riješavaju redomati koji se sve češće može naći u različitim ustanovama. Svaki dobija svoj broj i nema šanse da itko prođe preko reda. Moje mišljenje je da uvijek treba imati na umu da su druge osobe, posebno ove koje imaju probleme sa zdravljem, preslabe da bi čekale dugo u redu. Nije baš pristojno omalovažati njihovu situaciju i uzrajavati se kada žele proći preko reda. Pogotova da pravilnici državnih ustanova im garantiraju prednost u usluživanju. Ne može se ipak tolerirati bezobrazluk i nedostatak odgoja osoba koje nemaju nijedan razlog za prvenstvo u obavljanju svojih stvari..