Topic of student's own choice

Zagrebačka škola crtanog filma

Početci crtanog filma vuku korijene iz prijeloma XIX i XX stoljeća. Daljnji je razvitak tehnologije omogućio zabilježiti crtane filmove na filmskoj vrpci. U prvoj polovini XX stoljeća crtani su filmovi imali veliki uspjeh u SAD-u, tvrtka Walt Disney, zahvaljajući filmovima visoke kvalitete, doprinjiela je golemnom rastu popularnosti tog tipa kinematografije. Sve do II svjetskog rata Europa nije bila gotovo uopće prisutna u industriji proizvodnje animacije. Situacija se ipak promijenila i stari je kontinent postalo centar ambicioznog, autorskog crtanog filma. Pri kraju 40-ih počele se razvijati škole animacije u mnogim europskim gradovima, npr. u Łodzi, Pragu, Budimpešti, Tallinu i Zagrebu. Novi tip animacije bio je potpuno različit od tog predratnoga. Stvaralci nisu htjeli raditi filmove slične Disneyjevim, njihova je pažnja bila usmjerena na svakidnevne probleme običnih ljudi gledane u širem društvenim kontekstu. U Hrvatskoj povijest crtanog filma počinje u međuratnom razdoblju kada je Sergij Tagatz snimio dvije animirane reklame. Zatim je Škola narodnog zdravlja stvorila nekoliko animiranih edukacijskih filmova. Ipak sve do 50-ih animacija nije bila ravnopravna vrsta kinematografije. 1951. godine država je osnovala specijalizirano poduzeće za proizvodnju crtanih filmova – Duga film, ali ju je sljedeće godine likvidirala. No iskustvo stečeno tijekom tog kratkog vremena nije propalo. Ključna za zagrebačku animaciju je bila godina 1954 i 1955 kad su Dušan Vukotić i Nikola Kostelac snimili 13 kratkih animiranih filmova. 1956. godine u sklopu Zagreb Filma osnovano je Studio za ctrani film. Na početku nije imao ni dovoljno novca ni novu filmsku opremu. Prema tome prvi filmovi imaju karakteristični stil, što je njihova prednost. Upotreba tvz. reducirane animacije, tj. pojednostavljenih oblika i pokreta, omogućila je smanjenje broja slika bez gubitka tečnosti filma, što je pomoglo uštediti filmsku vrpcu. Sam je naziv Zagrebačka škola crtanog filma izmislio francuzki filmski kritičar Georges Sadoul nakon festivala u Cannesu 1958. gdje su zagrebački filmovi postigli veliki uspjeh. Prikazano tada sedam animiranih filmova iz Zagreba. Prvo se razdoblje postojanja Studia za crtani film naziva zlatnim razdobljem. Karakteristične za te animacije su ozbiljne, društvene teme kao civilizacijske opasnosti, dehumanizacija suvremenog života ili osamljenost ljudi u velikim gradovima. Glavni režiseri zlatnog razdoblja su Nikola Kostelac, Dušan Vukotić, Vatroslav Mimica i Vladimir Kristl. Njihovi su filmovi bili poznati u inozemstvu, bili su vrsta izvoznog proizvoda Jugoslavije i stoga su mogli sadržavati oštriju društvenu kritiku nego igrani filmovi. Prvi je val zagrebačke animacije smatran početkom hrvatoga filmskog modernizma. 1962. godine Vukotićev Surogat dobio je Oscara za najbolji crtani film kao prva animacija izvan SAD-a. Jest to jedan od najpoznatijih filmova Zagrebačke škole. Pored Oscara dobio je druge nagrade i do danas je najnagrađivaniji film proizvođen u Hrvatskoj. Osim Surogata Vukotić je snimio Koncert za mašinsku pušku, Veliki stah i dr. Vatroslav Mimica je poznat više kao redatelj i scenarist igranih filmova, ali je autor nekoliko animacija kao Samac i Inspektor se vratio kući. Nikola Kostelac je autor filmova Premijera i Na livadi. Najradikalniji je član Studia za crtani film bio Vlamidir Kristl, član umjetničke grupe EXAT 51. Stvorio je samo dvije animacije, ale obije su bile važne. Don Kihot i Šagrenska koža su karakteristične zbog redukcijonizma i minimalizma filmskih izražajnih sredstava. Don Kihot sadržava snažnu kritiku političkog sistema. Prema tome je Kristl morao napustiti Jugoslaviju. Drugi val stvaralaca, tvz. Gegmeni, također nije izbijegavao društvenih tema, ali ti su filmovi lakši, zabavniji, slike imaju više boja, likovi su mobilniji i elastičniji. Nisu se koncentrirali na općecivilizacijskim problemima, već na pojedincima. Razdoblje je Gegmena trajao od polovice 60-ih do kraja 70-ih. Teške je teme ublaživala ironija i sklonost k parodiji. Najvažniji je od njih bio Nedeljko Dragić. Njegovi filmovi nemaju klasične fabule, nego se sastoje od niza skečeva. Najpoznatije su Idu dani, Tup tup i Dnevnik.. Sljedeći je Gegmen Borivoj Dovniković. U njegovim filmovima likovi su konformisti, imaju teški život i zbog toga pate, npr. u filmovima Krek i Škola hodanja. Drugi poznati Gegmeni su Zlatko Bourek i Pavao Štalter. U to vrijeme Studio za crtani film producirao je također serije i animacije za djecu, po kojima je valjda najpoznatije u inozemstvu. Najuspiješnija serija je bez sumnje Profesor Baltazar, čiji je autor Zlatko Grgić U sljedećim je godinama škola malo izgubila na popularnosti, ali ipak stvorene su bile zanimljive animacije. Na primjer Joško Marušić je autor pesimističnog Ribljeg oka te punog ironije Nebodera u kojem pokazao je suvremeni život na primjeru stanovnika jedne moderne zgrade. U 90-im su se promijenili ekonomski te politički uvjeti i stoga je zagrebačka animacija bila malo zanemarena. No nekoliko godina kasnije osnovano je studio animiranog filma na Akademiji likovnih umjetnosti što je oživilo tradiciju animacije u Hrvatskoj. Nekoliko pripadnika nove generacije steklo je međunarodnu afirmaciju. Jesu to npr. Ivana Guljašević, Stiv Šinik, Darko Bakliža i Danijel Šuljić. Njihovi se filmovi jako razlikuju, svaki od njih ima karakteritičan stil. Zagrebačka škola crtanog filma nije dovoljno precizan pojam jer takva škola nikad nije postojala. Autori su uvijek surađivali, ali je stil svakog od njih bio drukčiji, svaki je imao vlastit pogled na animaciju. Ipak taj se pojam koristi sve do danas, a Zagrebačka škola je poznata diljem svijeta marka.