Book interpretation

 Ana Anić – „Hotel Zagorje“ Ana Anić je hrvatska književnica rođena u Vukovaru 1982. godine. Završila je filozofiju i kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezino djetinjstvo nije bilo lako i šareno. Njezina je obitelj za vrijeme Velikosrpske agresije na Hrvatsku bila prognana iz Vukovara. Njezin otac je bio smaknut, a ona, njezina majka i brat morali su podijeliti prognanički život. Prvo su bili smješteni u hotelu na Jadranu, a poslije u Kumrovcu u zgradi stare političke škole te u Zagrebu. Mlada književnica piše uglavnom pjesme koje objavlja u različitim časopisima i radijskim emisijama. Osim toga je napisala kratku pricu „Pričaj mi o tome“ koja je izašla u Jutarnjem listu, zbirku priča „100% pamuk“ te jedan dnevnički roman „Hotel Zagorje“. Roman „Hotel Zagorje“ ima poluautobiografski karakter i tek kad pogledamo životna iskustva autorice iz razdoblja puberteta možemo shvatiti što zapravo čini priču toliko autentičnom i kako je moguće da je autorica toliko dobro nacrtala dozivljaj rata, njegove posljedice, život u prognanstvu i psihu glavne junakinje koja je u tom paklu odrastala. Mislim da možemo onda pogledati priču kao svojevrsni pokušaj ekspresivne autoterapije, rješenja svojih problema i oslobođenje od „demona prošlosti“. Priča počinje u ljeto 1991. Godine kad devetogodišnja junakinja odlazi sa svojim starijim bratom i s drugom djecom na more. Put taj nakon nekoliko tjedna pretvara se u prognanički život – turbulentan, pun stalnog iščekivanja vijesti o ocu koji je nestao u ratu i čežnje za zavičajem. U knjizi slijedimo njezino odrastanje i sazrijevanje koje se događa bez obzira na situaciju u kojoj se našla, tijekom sedam teških godina. Pripovjedačica odrasta - vidimo kako njezin jezik i stavovi se mijenjaju kad završava osnovnu školu i odlazi u đački dom u Zagrebu gdje mora živjeti sama, prvi put daleko od majke i brata. Slijedimo kako upoznaje nove prijatelje, svađa se sa svojim bratom... sve su to poznate slike iz odrastanja i traženja svojeg vlastitog identiteta svake mlade osobe. Prvo pijanstvo, prva cigareta, markiranje i pun imenik jedinica, prva ljubav i prvi poljubac, supkulture i idoli – prve Marte, grunge i Kurt Cobain. I ovo za mene zvuči poznato i podsjeća me na moje djetinjstvo koje je pripadalo na manje više isto vrijeme. U djelu upoznajemo također njezinu obitelj. Prvi lik nije lično prisutan jer je nestao u danima pada Vukovara, ali upoznajemo ga u različitim situacijama u retrospekcijama likova. Prikazan je kao dobar otac koji je volio svoju obitelj te kao patriot koji nije pobjegao i branio je svoj grad do kraja. Dalje - teta i tetak kod kojih likovi provode prve dane prognanstva u Zagrebu, u stanu koji se čini svakog dana manji te djed i dvije bake koji ne mogu se složiti sa sobom. Javlja se ponekad i ujak iz Njemačke i njegova obitelj, kao daleki san o boljem životu. Umorna i tužna majka koja se trudi osigurati svojoj djeci dobar život ukoliko je moguće u toj teškoj situaciji. Upoznajemo starijeg brata koji je morao zbog gubitka oca postati potporom za majku i sestru još prije studija. Bori se on s hrvatskom vladom i pišući bezbrojna pisma nadležnim komisijama, referentima, a čak i Predsjedniku Republike pokušava riješiti „stambeno pitanje“ koje stalno nažalost ostaje također „otvorenim pitanjem“. Vidimo Ivu, majkinu prijateljicu te njezinu kćer koje se nalaze u istoj situaciji. Svi pokušaju naći neki prostor za svoju egzistenciju daleko od najdražeg zavičaja. Upoznajemo također dobrotvora cijele obitelji, očevog prijatelja čika Peru koji se bori sam sa sobom i na kraju odlučuje da ne može više živjeti sa sviješću da je napustio Vukovar i svojeg najboljeg prijatelja. Svi likovi imaju svoje traume i moraju cijelo vrijeme nositi svoje breme. Čini se da nije moguće zaboraviti na prošlost, ostaviti sve iza sebe i samo ići dalje. Nije to moguće također zbog društva koje je prikazano u tom romanu bez ikakve idealizacije. U knjizi imamo puno slika u kojih vidimo hladnu, nemilosrdnu reakciju Zagrepčana na ratne iseljenike i ih tešku situaciju. Ne iznenađuje uopće da život ratnih žrtava u takvom gradu je pun gorkih momenata i razočaranja. Kad na svakom koraku ljudi ih gledaju, a čak i obitelj misli da likovi „će im pojesti cijeli kruh”, a vozeći se tramvajem čuje “da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam.” – skoro je nemoguće prilagoditi se i naći svoje mjesto. Situaciju iseljenika u Zagrebu najbolje vidimo kad pripovjedačica kaže: „Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu. Ali recite to kak se šika. Jedino su nam bili poznati mali, zadimljeni kafići na autobusnim okretištima jer je bus vozio samo četiri puta dnevno pa je zimi negdje trebalo čekati.” Možemo reći da Hotel Zagorje pripovijeda o samoći i napuštenosti u velikom gradu. Zagreb iz perspektive autsajdera čini se ružan i neprijatan, a društvo koje tamo Živi sebičnim, nemilosrdnim, bez ikakvog suosjećanja za osobe u teškoj životnoj situaciji. Zbog toga likovi osjećaju se kao hendikepirani i naprosto gori od ostalih, zbog toga također svake noći sanjaju o kraju svojeg lutanja, o svojim, vlastitim četiri kutova i o novom početku. Situacija ta ostavlja svoj trag na psihi likova i uzrokuje trajnu traumu glavne junakinje. I takvim riječima završava jedan dio njezinog pakla: „… često ne mogu spavati. I ja želim otići odavde, otići što dalje, na neko mjesto gdje se neću osjećati kao da ću poludjeti. Mislim da imam neku Bolest. Katkad mi srce jako preskače, utrnu mi ruke, ponekad zrak ne mogu udahnuti do kraja. Možda i nemam, možda će se samo nešto dogoditi. Ne znam što, možda mama dobije rak. U posljednje vrijeme svi dobivaju rak. Možda brat nastrada u nekoj nesreći pa ćemo nas dvije ostati same. Ona se nikad ne bi oporavila. Vjerojatno bi umrla. Možda je tata još živ. Prošlo je već deset godina otkad ga nema. (…) Prestani, prestani smjesta! To su samo misli, misli ti ne mogu ništa. Diši, diši, unutra van. Vidiš kako je lako.” Priča pripovijeda na gorko-sladak način kako izgleda odrastanje u tom burnom razdoblju hrvatske povijesti. Prikazan život pun je tužnih, ali i onih lijepih momenata. Glavna junakinja na duhovit način komentira svijet – svijet tinejdžera, prve ljubavi, prvu „cugu” i ostale aspekte mladenačke pobune. Kao sto sam već pisala, sve to podsjeća me na moje djetinjstvo koje je isto pripadalo na devedesete godine 20.stoljeća. Autorica je na genijalan način uhvatila esenciju tog razdoblja. Paljenje svijeće za pokojnog Kurta Cobaina, čeprkanje u bakinom ormaru u potrazi za grunge odjećom, đački dom i život daleko od obitelji, markiranje i supkulture – sve mi je jako dobro poznato i izaziva nostalgiju. Također konstantan put pun pitanja bez odgovora, traženje smisla života i svojeg mjesta na svijetu. I iako moj pubertet srećom nije se poklopio s vremenom nikakvog rata u Poljskoj, svi ostali aspekti mi su jako dobro poznati zbog čega se nije bilo teško identificirati s glavnom junakinjom. Na kraju htjela sam još istaknuti da situacija u Poljskoj nakon revolucije koja je imala mjesto 1989. godine to vrijeme krize, rođenja kapitalizma i slobodnog tržišta te neprekidan nedostatak novca i osnovnih proizvoda. Sve čega se sjećam to čekanje na paket od obitelji koja je živjela u Njemačkoj i „donašanje” stare odjeće od brata, starijih susjeda i rođaka. Čak i čokolada (ili čokolado-sličan proizvod, jer tako se to zvalo) u mojem djetinjstvu nije nikada ni čokoladu vidjela ni mirisala. U jednom je slučaju glavna junakinja imala više sreće nego ja – prve originalne levisice kupila sam tek na drugom semestru prve godine studija kad sam dobila prvu stipendiju.