Nikolina Nakić: Biti uz, biti za (newspaper text about the influence of social networks on people)

 Tema je utjecaja novih medija i tehničkog napretka na društvo uvijek svježa i zelena. Isto tako kako su se ljudi bunili protiv gradnje prvih željezničkih trasa bit će i sa svakim novim izumom. No svaka medalja ima dvije strane - s jedne se strane nešto će promijeniti zauvijek u našem životu, neke stare tradicije će umrijeti, nešto će se zaboraviti i zamijeniti s nečim novim, potpuno drukčijim (ali novo ne znači uvijek isto kao gore). Kaže se da svi volimo najviše one ukuse koje smo dobro upoznali u djetinjstvu jer smo naučili što znači „fino, ukusno”, a kad želimo postati sladokuscem moramo više svjesno pretraživati svijet ukusa, probati nove produkte i kombinacije. Ovo se isto tiče skoro svakog aspekta našeg života. U našim je vremenima svijet postao sto puta veći, upoznajemo puno više ljudi nego što su naši roditelji ikad upoznali, informacijsko doba pruži nama niz mogućnosti kako možemo podržati kontakt s većim brojem ljudi. Istina je da su većinom internetske poruke i čestitke suhoparne, ali se ne može tako generalizirati. Problem se tiče ne samo suvremeno doba jer egocentrizam i kultura „sebe sebi, ja meni” su uvijek postojali. Što se tiče facebooka i drugih društvenih mreža, rekla bih da se malo promijenila nasa perspektiva. Sjećali bismo li se nekog čovjeka kojega smo jedan put u životu sreli negdje u vlaku ili na nekom festivalu gdje smo sreli pedeset drugih osoba? Prije 20 godina nije bilo fizički moguće podržati sve kontakte i zbog toga su ljudi bili vise usredotočeni na malu skupinu bliskih prijatelja, dok su svi ostali bili samo poznanici kojih lica ne bismo se mogli ni sjetiti. Danas svijet promatramo potpuno drugačije i lako nama je pridati na fejsu osobu koju smo upoznali bas u tom trenutku (jer možda u budućnosti nešto… nekada… negdje…). I ukoliko se možemo odreći sveg napretka, ne koristiti ni mobitel ni fejsa postoji mogućnost da jednog dana primijetimo da smo izostali negdje daleko i da su svi na nas zanemarili. Vrijeme leti, u prošlosti su ljudi hodali kroz život, a mi trčimo punom parom – ovog nećemo promijeniti. Zvuci tužno, ali nema li malo istine u tome? A što se tiče dobrih prijatelja – Pravi se prijatelji (oduvijek) u nevolji poznaju. (I kad se mi brinemo za prijateljstvo - oni će se uvijek javiti kad toga trebamo. ) Kaže se da “kako siješ tako ćeš i požnjeti”, a sve što pustimo u svijet - sve izgovorene riječi, misli ili djela to ćemo dobiti nazad. Kako tretiramo ostale osobe, tako ćemo i mi biti tretirani. Kad sami nemamo vremena za prijatelje, a čekamo da oni će ipak imati vrijeme za nas kad toga trebamo – je li sve u redu? Ili možda smo obični egoisti?