Review of the novel "Hotel Zagorje"

 Na koji su način u romanu Hotel Zagorje obrađeni obiteljski odnosi (majka, sin i kći, otac kojeg nema) ?

U knjizi Hotel Zagorje glavna junakinja je devetogodišnja djevojčica, koja je morala napustiti s majkom i bratom svoj grad Vukovar kada je počeo rat u 1991g. Najprije su živili na Jadranu, poslije u Zagrebu, poslije u Krumovcu- u zgradi bivše Političke škole i opet u Zagrebu. Njihov život u novom mjestu je bio jako težak. Stalno su čekali na vijesti o ocu i borili su se o stan. Roman je priča o njezinom odrastanju tijekom sedam godina prognaništva. O prvim izlascima, dečkima, razočarovanima, uspjesima. Glavna junakinja mijenja se i odrasta, a u njezinom životu ima puno bola, kao i smijeha. Najvažnija za nju je njezina obitelj. Živi s majkom i bratom, a otac je nestao u Vukovaru. Kada su došli u Zagreb počeli su tražiti podatke o ocu. Hodili su po uredima, oblazili su Crveni križ, pitali su za njega, ali nitko ništa nije znao i nije želio pomoći. Platili su čak oglas da im se javi bilo tko, tko nešto zna o njim, ali nitko se nije javio. Junakinja stalno je čekala na oca, mislila je o njim, imala je nade da se neki dan vrati. Teško je bilo živjeti bez oca, a njihova majka je morala se jako truditi da bi mogla zaraditi novac za svoju obitelj. Njezin brat je slao pisma predsjedniku, u kojima je molio o pomoć u traženju oca. Pisao je o njihovom teškom životu, o tim da kada se obraćao o pomoć, ljudi su mu odgovarali „A zašto su išli u rat ?” Nekoliko stranica pred kraja knjige, odrasla već djevojčica opisuje svoga oca, priča epizode iz njegovog života i zamišlja okolnosti njegove smrti. Drugi problem obitelji je bila neprekidna borba za nekoliko kvadrata u kojima će živjeti. Kada su napustili Vukovar, ostali su bez krova nad glavom. Morali su živjeti u zgradi bivše Politčke škole, koja je nekada bila simbol napredka i budućnosti, a poslije je postala hotel i dom prognaničkim obiteljima. Slali su pisma i molbe ali one su bile ignorirane. Za obitelj je stan bila mašta, jer u ovoj zgradi živjeli zajedno s ljudima, koji su također napustili Vukovar. Zbog toga nisu bili sretni, ta činjenica stalno im je podsećala o njihovoj tragediji. Junakinja je živjela u stalnoj nadi da zazvoni telefon i bude čula : „dvije rečenice koje žive negdje na nebu, one čarobne, a opet tako poznate jer ih stalno izgovaraš u sebi. Ipak, ne znaš zapravo kako zvuče jer ih nikada nisi čuo ni izrekao na glas. Jedna je Tata je živ, a druga Dobili smo stan.” Majka, kći i sin usprkos problemima jako se voljeli i bili su bliske osobe. Probali su se prilagoditi na život u Zagrebu nakon početnog šoka zbog situacije u kojoj su se našli. Bili su nerazumiejvani i šikanirani međutim majka se uvijek brinula o svoju djecu, a djeca o svoju majku. Brat i sestra nikad se nisu slagali. Brat je bil suprotnost junakinje. Ona je bilo jako društvena, a on je volio provoditi vrijeme sam. Bio je pet godini stariji od nje i bio je opteretit ulogom njezinog zaštitnika. Često nju je čuvao što njoj nije se sviđalo jer naprimjer morala se mu javljati na portafon svake dvije minute da je ispred sgrade ili tjerao nju je da jade hranu koju mrzi. Kad su se igrali on je uvijek morao pobjediti.Osim toga ona nikad nije znala kada on je govorio istinu jer često nju je pričao neke izmišljene priče o njihovom životu. Zbog toga ona ga je mrzila ali i obožavala jer smatrala ga pametnim.Ponekad pored njega ona se osećala tupavo. Često su se svađali, a najviše kad junakinja je počela odrastati. Bilo je vrijeme da „je jedno drugo zaobilazilo u velikom luku”. Onda junakinja je željela da on završi srednju školu i ode na faks, u studentski dom ili bilo kamo i pusti nju na miru. Ona je mislila da brat samo traži svađu i da uopće ne pomaže obitelji. Djevojčici također nije se sviđalo to da on je imalo više slobodu. Kada su došli u Zagreb on je svuda išao s majkom – na razmjene koje su bile kasno navečer, čak i u Sabor. Majka mu je sve dopuštala, a junakinja mu je zavidila na tome. Kada je djevojka završila osnovnu školu upisala se u gimnaziji, a njezin brat na fakultet. Ona je htjela završiti gimnaziju jer je sve razrede prošla s pet i jer ju je završio njezin brat pa onda ona osećala da mora i da „on prestane govoriti da je glupa”. Oboje su živjeli u domu, a njihova majka je ostala sama. Junakinja se jako brinula o nju. Brinula se kako to će biti bez njih, da oni su njezina djeca i sve što ima, jedino što joj ostalo i zbog čega živi. Rastanak je bio težak i obije su sebi nedostajale. Za majku to su bile teške vremena kad je ostala sama. Mrzila je dolaziti poslije posla u prazan stan i buditi se sama. Stalno je mislila na svoju djecu, kako su i kada će doći. Djeca su se vraćale svaki vikend, a ona jedva čekala na taj trenutak kad bude ih vidjela. Osim toga majki je bilo teško prihvatiti činjenicu da je njezina djeca već odrasla. Ljutila se kad kćerka je došla kući i htjela je izaći navečer s prijateljima. Usprkos problemima obitelj se jako voljela, bili su sebi bliski i dragi. Knjiga je bila jako zanimljiva.Njena glavna tema to život obitelji koja je bila izbačena iz svoje mirne svakodnevnice i koju je morala zamijenjiti prognaničkim statusom u ravnodušnom, velikom gradu. Iako to je priča o ratu, napuštenosti i prognaništvu ovo nije mračna knjiga.Spisateljica je željela nama pokazati da djetinstvo može biti sretno čak u takvim teškim vremenima. U knjizi ima puno humora i duha i puno živopisnih likova koji nama pokazuju slike Hrvatske tih godina. Meni je knjiga bila zanimljiva i preporučujem nju svima.