Town and man

Grad je poput čovjeka ili života...

Mirko Kovač u eseju Pisac i grad piše: S gradovima je kao i s osobama, mogu vam biti drage, simpatične, odbojne, možete se zaljubiti na prvi pogled ili ostvariti trajno prijateljstvo. Je li njegova misao istinita? Je li moguće u današnje doba – doba modernog nomadizma, velikoj pokretljivosti i sve većim mogućnostima putovanja – identificirati se s takvim (personalnim) shvaćanjem odnosa grad – njegov stanovnik? Čini mi se da u biti nije se teško složiti s Kovačevom rečenicom. Neovisno o tome živimo li stalno u jednom gradu ili često mijenjamo mjesta svog boravka, ipak svatko ima neki „svoj” grad. Svatko od nas ima grad za koji je na neki način vezan. Štoviše, ponekad ova veza nije ili ne mora biti jednostavna te nije upoće važno kako se osjećamo u našem gradu, sviđa li se nama ili ne, je li nama drag ili potpuno nebitan. Bitno je ipak da naš odnos i emocije prema njemu iste su time, koje imamo naprem našim prijateljima, poznanicima, kolegama. Kovačić u svome tekstu piše također: Grad je živo biće u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih žitelja (...). Ova vrlo impresivna piščeva personifikacija grada, proicira u meni sliku grada svjedoka našeg života, vrlo često sudionika, ponekad i sugovornika naše svakidašnjice. Zar ne baš s našim gradom dijelimo svoje radosti i tuge? Grad je ipak svjedok našeg osmijeha kad smo sretni te suza kad smo tužni. Grad sudjeluje i u našoj svakodnevnici, u našem radu i odmoru, u našim obvezama i zabavama. Nedvojbeno grad živi kao i mi te prije svega živi s nama – diše, osjeća, vidi, čuje... Naš je grad naš prijatelj, kojega teško je napustiti te o kojeg, unatoč svim okolnostima, uvijek ćemo se brinuti i na kojeg uvijek ćemo pamtiti. Siniša Glavašević u Priči o gradu zabrinut o svog druga najprije pita: Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka? (…) te zaključuje: Grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. G r a d – t o s t e vi.