„Duša grada“
Postoje na svjetu gradove koje, možda zbog arhitektue, možda zbog ljudi ili naših doživljaja ostavljaju trag u našim srcima.
Postoje mjesta u kojima odmah osječamo se dobro i zajedno s tim mjestom stvaramo neku neobjašljivu cijelinu. Može to biti selo, jezero, šuma, otok...
Ipak, većina društva u razvijenim zemljama živi u gradovima. Zbog čega? Zbog ekonomije i zaposlenja? Zbog većeg dostupka do zabave? Sigurna sam ne zbog „čistog“ zraka, buke i gužve!
Osobno uvijek više sam voljela selo gdje je živjela moja baka ili neke male gradiće koje su puno mirnije nego ove veće.
Ipak prije nekoliko godina , zbog vlastitog izbora otišla počela sam živjeti u velikom gradu. Otišla sam u Španjolsku u mjesto koje nisam znala i nikad nisam vidjela... Samo jednom pročitala sam zanimljivost da tamo su se rodili Ivo i Ivo . Maloga to dosta velik grad na južnoj obali. Svugdje se vidi tragove povijesti koje su ostavili rimljani i osmani. Svugdje se čulo španjolsku gitaru i ponekad se vidjelo ciganke koja na ulici pleše flameno.
Zvuči fantastično? Za mene prvi dan bila je tragedia. Gužva, puno turista i španjolka koji viče zbog kompletno mi nepoznatog razloga. Ulice od mamura bile su vruće, sunce je grijalo toliko da nisam to mogla strpiti. Odmah sam znala da neću se nikako „porozumjeti“ s ovim gradom! Nisam mogla ni zamisliti koliko grešno je Bilo moje mišljenje!
Polako počela sam osvajati Malogu. Na početku našla sam jedan kafić, na placu pored kuće Picassa, koji slobodno sam mogla nasvati „mojim mjestom“. Često odlazila sam tamo s prijateljicama, ali iz perspektive znam da najvrjednije su bile za mene ove trenutke kad sam bila sama i gledala sam život koji „teče“ oko mene. Tada počela sam razumjeti mentalitet ovog grada. Shvatila sam da svugdje na svakoj jednoj ulici ili placu vidim lijepe zgrade a svaka od njih ima svoju vlastitu priču. Bile su one kao tjelo Maloge koja ulazila je u more na kraju Europe.
Život je bio svugdje. Djeca su trčala i igrala nogomet na ulici. Starje žene sjedile na klupama i pričale tračevi. Muškarci cijeli dan vodili u kafiću gdje obično pušili gomilo cigareta i polako su pili vino. Mladi sunčali se i uživali na plaži. Uvečer su svi, mladi i stari išli u grad. Uživali su u jelu, piću, glazbi...
Netko je nekad predpostavio da grad može ima dušu. Smiješno, kako nešto mrtvo moglo bi imati dušu!? Ali tako, kako sam napisala, grad nije to mrtva stvar, tamo život se vidi na svakom uglu, na svakoj ulici. Grad to je mjesto u kojem se vidi u jednom trenutku, prošlost, budućnost i suvremenost.
Morala sam malo pričekati da bi Maloga me prihvatili kao svoju. Ali iz druge strane ja morala sam njoj dati šansu da bi mi pokazala svoje najbolje strane i otvorila svoju dušu za mene. Malo je to trajalo, ali sada mogu reći da je to pravo prijateljstvo na cijeli život, moj i ovog grada!