8.05.2014.
Pošto se stu kroatist iz Poljske sjeća prvih dana na svome faksu, gdje je mu počinje učenje jezika, novoga s jedne strane, ali ipak poznatog u zajedničkim riječima i sintagmama koje sa postoje u mnogim slavenskim jezicima-e, baš je su te sličnosti bile razlog zbobg kojeg sam se odlučio na taj studij-vidi se očito cijeli put preko iznimke iznimaka, razlikea, lažnih prijatelja te kulturološke granice koja je najdeblja i najteža za preskočiti.
Kultura i jezik uvijek idu zajedno, ne mozegu se razdvojiti niti zamijeniti. No, ove su špekulacije točne dok se ne počne istraživati jezike zapadnog Balkana, tj. bivše Jugoslavije. Tu je mjesto gdje europski etos i paradigma nisu više, ili još aktualni. Temperamentnost južnih kultura miješana uz emotivnost i važnost tradicije posebne i tipične za Slavenske narode čini taj dio svijeta dosta nemirnim ali prije svega očitim i neponovljivim. Premda je taj doživljaj zajednički manje više svim od ovih naroda, odnosno nacija, ipak je nešto drugo tipično za ovo područje, a to je bogatstvo razlika. Koliko su različitai mje krajolici Istre, Velebita, Kornata i slapova Krki, tolik osu raznovrsni stavovi ljudi prema Domovinskom ratu, ali s druge strane sama osobna kultura ponašanja, a prije svega osobni, privatni govor svakoga čovjeka.
Eto, na prvi pogled, inače i na prvim predavanima o jeziku, primijećuje se, govori da je srpski Hrvatima, po a hrvatski Srbima potpuno razumljiv, a komunikacija među njima nije u principu interferirana, osim nijansa u izgovoru pojedinih riječi. Druga je stvar pitanje dijalekata u Hrvatskoj koji pripadaju hrvatskom jeziku, no, razlika je toliko ekstremna da godi u osnovne teorije što je uopće jezik, a što dijalekt. Inače, priča se da se lakše dogovori Dubrovčanin sa Srbijance iz Novog Sada nego dva Hrvata–jedan sa Krka a drugi iz Čakovca-što je četiri-pet puta bliže na karti nego prvi primjer.
Ovao su prvi doživljaji koji se vide i čuju ne samo u teoriji, nego u zagrebačkoj svakodnevici. Tu, gdje živim, naučio sam jednu stvar. Nikad više ne pitam ljude odakle su došli. Prvo trudim se začuti naglasak, što više, ne samo na hrvatskom nego i na poljskom usred Poljaka i Poljakinja koji su tu isto kao ja-na razmjeni, a i na engleskom i drugim. Taj jednostavan trik pomaže jednoj stavri-ne gledaš čovjeka po stereotipima nego po tome što priča. Ipak nekad se zna na prvi pogled odkud je osoba došla, a nekad je čovjek toliko zbunjen da konačno upita sugovornika, samo zbog znatiželje.
Što je za mene motivacija-ljudi i tako na mene gledaju, slušaju, tretiraju kao svoga. Tek nakon što je razgovor toliko uspješan da ljudi mogu piznati da se poznaju, pada pitanje „Odkud si?“. Moj je odgovor skoro uvijek iznenađenje. –„Ti nisi Hrvat??“-pričaju-„Kako to da tak odobro pričaš?“. Ova reakcija jae neprocijeniva.
Najljepša je stavr postup koji čovjek vrši ne samo u školi nego i u svakodnevnoj kupovini, na ručku, nau kafani, lijepo je, a posebice kad ti su ljudi ljubazni i priznaju da si napravio dobar komad posla.
IŽelim sebi da ipak ta idila neće trajati predugo. Trebam si Ono što čovjek treba nije hodati bez cilja. Potreban je cilj, a to je već što se mene tiče, još uvijek jedan velik upitnik. Što dalje?
Ivan, Student pri kraju.