War

Ratna književnost – Josip Mlakić

Termini „ratna književnost“ ili „ratno pismo“ obuhvaćaju široki spektar naslova. Istovremeno, postaju samo terminima – indikatorima jer još uvijek nije potpuno razrađena njihova teorijska pozadina. Neki kritičari inzistiraju da se upotrebljava termin „antiratno pismo“, s obzirom na to da većina prozne produkcije koja govori o ratu zauzima izrazit antiratni stav. Kad je riječ o ratnoj književnosti, problematična postaje također periodizacija. Međutim, lako možemo istaknuti prvo razdoblje za koje su karakteristični razni oblici faktografske poze, tako zvano „svjedočenje“ – istinski prikazi s ratišta te pitanje o „pravo na govor“ i provjera autorove „ratne“ biografije. Simbolički završetak tog razdoblja donosi roman RatkaCvetnića „Kratki izlet“. Zapisi iz Domovinskog rata“ objavljen 1997. godine. U recenzije ratne književnosti se vraća pitanje o atrističku vrijednost djela, a rat postaje sve više i više predmet fikcionalizacije. Temom rata se bave brojni pisci, no ja bih htjela posebno istaknuti jedno prezime. Josip Mlakić je Hrvat iz Bosne, po zanimanju inženjer stojarstva, što se često naglašava kad je riječ o njegovoj biografiji. No nije on samo trenutačni gost na književnoj sceni - objavio je dosad sedam romana („Kad magle stanu“, „Živi i mrtvi“, „Čuvari mostova“, „Psi i klaunovi“, „Tragom zmijske košuljice“, „Ljudi koji su sadili drveće“ i „Planet Friedman“), četiri zbirke priča i jednu pjesničku zbirku „Oči androida“. Glavna tema njegovog stvaralaštva je rat i poraće - sudbine ljudi koji su se sreli s kaosom i užasom rata, njihova borba s ratnom traumom, potraga za smislom u svijetu koji je izgubio cjelovitost i nadu. Njegov prvi roman „Kad magle stanu“, objavljen 2000. godine, govori o Jakovu Sedlaru, bivšem vojniku, sad smještenom u psihjatrijskoj bolnici zbog PTPS-a. Međutim, boravak Jakova u bolnici je samo okvir priče, prilika za nizanje ratnih uspomena. U svojim „slikama“, kako sam zove svoje fragmentarne zapiske, pokušava naći pomirenje s ratnom traumom. U posebno zanimljivom romanu „Ljudi koji su sadili drveće“ radnja se odvija u neimenovanom gradu blizu bosanskohercegovačke granice. Autor prati sudbine šestorice ratnih veterana od kojih nijedan ne uspjeva normalno funkcionirati u poslijeratnoj stvarnosti. Najnoviji Mlakićev roman na prvi pogled nema veze s dosadašnjim opusom pisca. Planet Friedman je postapokaliptična budućnost, antiutopija u kojoj novac i pohlepa vladaju svijetom, a emocije su smatrane beskorisnim balastom. No rat je još uvijek prisutan na metaforičkoj razini - kao stanje svijesti. Mlakić ne opisuje konteksta rata, ne bavi se velikim povijesnim događajima ili crno-bijelom podijelom svijeta na heroje i zločince. Koncentrira se na likovima i utjecaju rata na psihu pojedinca. Što više, njegovi romani imaju jako složen i bogat metaforički potencijal. Sve njegove knjige mogu biti čitane isto na simboličkoj razini, kao univerzalne priče o čovjeku, životu i svijetu. Isto tako, prisutne su mnogobrojne intertekstualne aluzije i citati – Mlakić aludira i na visoku kulturu (Borges, Bulgakov i sl.) i na popularnu kulturu (stripovi, rock-glazba, partizanski filmovi). Zahvaljujući njima, priča o „košmarnom svijetu ratnih veterana“ postaje bogata u značenje i složena.