Svakodnevnica za pedeset godina – kako će izgledati svijet u budućnosti prema hrvatskim piscima.
Znatiželja, taj neizbježan dio ljudske psihe, zna imati velik utjecaj na tok povijesti. Čovjek od početka svog postojanja pokušava proniknuti u budućnost i predvidjeti kako će izgledati svijet za 10, 50, 100 godina. Takvi pokušaj jako česti na primjer u književnosti, s jedne strane čine se uzaludni – nitko ne može točno reći u kojem će smjeru krenuti povijest čovječanstva. S druge strane, kad pogledamo taj fenom u malo širem kontekstu odmah ćemo shvatiti da knjige o budućnosti, distopijski ili čak antiutopijski opis svijeta, u biti više nego o budućm govore o našoj današnjoj stvarnosti.
Jedan od dokaza da kroz distropijsku književnost i opise budućnosti odražavaju se problemi naše svakodnevni naši strahovi i traume je to, što takve knjige nastaju najčešće u vrijeme krize i nemira. Najpoznatiji, kanonski primjer antiutopijske knjige – "1984" Orwella – napisan je samo tri godine nakon goleme traume zapadne civilizacije, Drugog svjetskog rata, a istodobno i za vrijeme Hladnog rata. Zbog toga zanimljiv je podatak da u zadnjih par godina možemo primjetiti veliku popularnost tog tipa književnosti i u Hrvatskoj. Samo 2011. i 2012. godine izdano je barem šest naslova povezanih s tom problematikom, što je za hrvatsku književnu scenu ipak sasvim solidan broj.
Knjige te dosta sa razlikuju ili žanra, ali imaju jedan zajednički element – sve govore o tome kako će izgledati svijet u budućnosti i nijednom nije to optimistična dijagnoza. Slično u većini tih hrvatskih knjiga je također gledanje budućnosti kroz vizum današnjih ekonomskih problema. U svom romanu "Planet Friedman" Josip Mlakić opisuje svijet u kojem vladaju korporacije i pohlepa, a ekonomska pravila Miltona Friedmana postala su stvarnost. Zemlja podijeljena je na zone, ekološki iscrpljena, većina ljudi živi u krajnjem siromaštvu, a samo bogataši uživaju u svijetu velikih mogućnosti, no istovremeno zabranjene su im
bilo|kakve
bilo kakve
emocije, a solventnost postaje jedini pokazatelj ljudskih vrijednosti. Edo Popović u romanu "Lomljenje vjetra" opisuje posttranzicijsku Hrvatsku gdjejeZagreb opasan debelim zidom, mali dio ljudi živi luksuzno, a ostali mora kopati po smeću da preživi. Nije teško u tkavim opisima budućnosti pronaći odraz danjašnjih problema i možda zato djeluju potresno na čitatelja. Ivo Brešan, vidljivo zabrinut prevelikim utjecajem Katoličke crkve na hrvatski društveni život, u svojem romanu "Država Božja. 2053" govori o stvarnosti u kojojsucrkvene snage na vlasti po život u Hrvatskoj odjednom postaje noćne mora – sve je zabranjeno, prije svega sloboda mišljenja.
Neki ljudi kažu da živimo u "apovijensim" vremenima – zanima nas samo sadašnjost, ne mislimo o prošlosti i ne obraćamo pažnju na budućnost. No ja mislim da to nije istina. Prošlost i povijest , koliko god ne pokušavamo im pobjeći, uvijek nas uhvate. A u budućnost gledamo sve više i više zabrinuti, čega je najbolji dokaz toliko velika popularnost distropijskih knjiga, filmova, slika. Ipak, to što je meni bitno u takvim prikazima nije samo fantastična slika budućnosti, nego upravo to što u današnjem svijetu izaziva određene strahove. Između ostalog, zato što imamo utjecaj samo ne to što se zbiva danas i samo tako možemo se spasiti svijeta koji su za nas izmislili hrvatski pisci.