Religion

„Bog mi je svjetlost i spašenje! Koga da se bojim?“ Ovi stihovi su dobro poznati većini vjernika, kršćana. No u današnjem svijetu oni zvuče sasvim nevjerojatno, zastarjelo - koliko još ljudi, čak i takvih koji svaku nedjelju idu u crkvu, vjeruje da ih Bog može osloboditi od svakodnevnih nevolja, strahova, problema? Bog je postao apstrakcija, konstrukt, vrsta reprezentacije, a u najboljem slučaju netko tko gleda svijet s neba i šuti ili samo zapovijeda čovjeku što smije ili ne smije raditi. U suvremenom društvu kršćani sve češće i češće su predmet šale i neugodnih komentara – kako možeš vjerovati u sve te gluposti ; kako ne shvaćaš da religija je način da se drži čovjeka pod kontrolom; zar ne vidiš kako ponaša se Crkva? I tako dalje, i tako dalje, taj popis je dug i stalno raste. Što se to dogodilo s kršćanstvom? Jesmo li to „mi“ krivi za tu sliku ili „oni“? Ponekad izgleda da Europa zaboravila ili jako želi zaboraviti svoje korijene. Osnova naše civilizacije nisu samo antička Grčka i Rim ali i kršćanstvo. Današnji kritičari religije kao pojave koja donosi samo probleme, ratove i zločine, rado gledaju romanske i gotičke katedrale, slavne kipove i slike ili čitaju velika književna djela kojih glavnom inspiracijom je sama vjera ili barem kršćanska tradicija. Crkva ima tokom povijesti i svoje mračne dane,ali ne možemo ne misliti na njezin golemi utjecaj na kulturu, povijest; tradiciju Europe, a kroz Europu i drugih zemalja. Vjera je na neki način isto dio identiteta. Ponekad čini mi se da danas u društvu je lakše reći na primjer „ja sam budist“ nego „ ja sam kršćanin“. S jedne strane postali smo tolerantniji i poštujemo raznolikost, ali zaboravljamo da su naši preci ponekad morali se boriti za slobodu vjere : na primjer za vrijeme nedavnog komunizma mogli zbog nje završiti u zatvoru. No za nas danas sve to zvuči kao anakronizam i beskrajna dosada. Zašto u današnjoj Europi kršćanstvo postaje sve manje popularno? Možda smo dijelomično krivi i mi –mi kao dio Crkve. Možda smo zaboravili da osnovno pravilo na kojem se temelji naša vjera je ljubav, prema Bogu, ali i u velikoj mjeri prema bližnjemu. Možda smo postali sitničavi, možda s vagom u ruci mjerimo i najmanje grijehove ljudima oko nas, a zaboravljamo svoje. Možda prelako zatvaramo se u opoziciji „mi-oni“, mi protiv cijelog svijeta koji nas mrzi, pa i mi mrzimo taj „suvremeni svijet“, zatvoreni u tornju naše vjere i našeg svjetonazora zaboravljamo da taj svijet je dar, dar za nas od dobrog Boga. Bog je ljubav, otac, ne sudac koji samo želi nas kazniti. Njegova ljubav vidi se najbolje u njegovim djelima – u ljepoti svijeta i stvorenja. Poljski je pjesnik Zbigniew Herbert napisao: „Hvala ti Bože da si stvorio svijet lijep i tako zaveden zauvijek i bez oproštaja“. Ne znam odgovora na teška, društvena ili metafizička pitanja o tome trebala bi Crkva na primjer ublažiti svoj stav prema kontracepciji, modernizirati se ili čvrsto držati svojih dosadašnjih pravila. Znam da ne može zaboravljati na to da je njezino glavno načelo ljubav i to prema svakom čovjeku, ne samo vjerniku koji poštuje sve zapovijedi. I čvrsto vjerujem da su sumnje najnormalnija ljudska stvar i svatko od nas ima pravo ponekad pitati „zašto je to tako?“. „Fides et ratio“ -„ Vjera i razum su kao dva krila na kojima duša ljudska putuje do spoznaje istine“.