Kad magle stanu
Josip Mlakić je bosanskohercegovački pisac. Rođen je 1964. u Bugojnu. Živi i radi u Gornjem Vakufu-Uskoplju. Josipa Mlakića poznajemo samo preko njegove spisateljske biografije- izvan toga u našoj sredini nije prisutan. Književnost ili pisanje nisu njegov posao -po struci je strojarski inženjer. Prvi mu je roman ''Kad magle stanu'' objavljen na natječaju malog izdavača Faust Vrančić i zahvaljujući isključivo dobrim ocjenama i profesionalnih kritičara i takozvanih običnih čitatelja usmjerena je pažnja na njegov rad. Drugi je roman ''Živi i mrtvi'' također objavljen na natječaju za najbolji neobjavljeni roman te je i on, kao uostalom i sve njegove sljedeće knjige, dobio dobre kritike. Mlakić je ukupno do sada objavio jedanaest knjiga.
Što se tiče Kad magle stanu - različitim epizodama autor prepričava razdoblje hrvatsko-muslimanskih borbi, ali njegov lik nese i cijelo osobito okružje djetinjstva i odrastanja Hrvata i muslimana u Gornjem Vakufu. Roman je autentično književno svjedočanstvo o ratnom putu hrvatskog borca Jakova Serdara po ratištima u srednjoj Bosni, kroz perspektivu preživljavanja "posttraumatskog sindroma".
U prstenastoj kompoziciji romana u kojoj tragična situacija bivšeg borca smještenog u duševnu bolnicu služi kao okvir u kojem se nižu fragmenti sjećanja. Roman se strukturira kao zbirka bolničkih zapisa psihički pometenog naratora, koji prema uputama psihijatra bilježi svoje ratne traume kako bi ih, kroz suočavanje sa njima, prevladao.
Mlakić već na prvim stranicama dao bitne obrise svoga lika: riječ je o sensibilnom, načitanom i rokerskim bivšem ratniku, sada iz nekog razloga rekonvalescentu, odnosno liku koji svojim karakterom ne potpada pod stereotipe o vojnicima koji su sudjelovali u ratnim sukobima na Balkanu devedesetih. Jakovljev se karakter naime prelomio nakon ključnoga čina njegova života, ubojstva prijatelja iz djetinjstva Mirsada, do kojega vodi splet događaja i Jakovljevih postupaka nakon njegove konačne pobune protiv uzastopnih ponižavanja od strane dijaboličnoga Keške, njegova ratnog druga. Kečke se naime želio osvetiti Serdaru za poniženje koje je doživio kada je ovaj konačno reagirao na njegove provokacije: potaknut time podmeće mu falsifikat Udbina dokumenta koji bi imao biti dokazom ljubavne afere Jakovljeve supruge s Mirsadom, koji se u to vrijeme nalazi u hrvatskom zarobljeništvu. Zatečen sadržajem Keškine krivotvorine, Jakov odlazi do tamnice u kojoj su držani bošnjački zarobljenici i ubija Mirsada. Od ove točke u romanu snažno je istaknuto cijepanje subjekta glavnog lika u onoga prije i onoga poslije: jednog staloženo-melankoličnog i šutljivog Jakova koji u predasima između borbenih aktivnosti pribjegava literaturi i drugog, naglog, sarkastičnog i psihički rastrojenog.
Što se tiče samog stila teksta, prisutne su naturalistička grubost psovke i živost kolokvijalne fraze, ne samo u dijalogama između vojnika, ali u pripovijedačevu govoru "dok su najuporniji i dalje redali matere s neke zamišljene top-liste". Također je prisutna liričnost dok Mlakić melankolično opisuje krajolik koji poetizira. Ima se dojam da cijela kniga kao cijelina je mozaika napravljena od pojedinih slika. Na tu mozaiku već nas podjećuje naslovna magla. U romanu je magla najvažniji simbol. Pojavljaju se tijekom cijelog romana kao dio maglovitog, bosanskog krajolika. Magle su najčešći motivi o horror filmovima, stvaraju tajanstvenu atmosferu i napetost, uvijek nešto sakrivaju. Mislim da u romanu magle su simbol Jakovljeve traume, a noćima ga posjetuju u košmarnim snovima.
Njegova psihološka i moralna drama ne govori samo o tome kako je izgledao rat, dakle zapravo nije to tipična ratna knjiga. Kad magle stanu više postoji kao psihološka knjiga, koja pokazuje unutrašnju muku glavnog lika. Njegova ispovijest pokazuje kako se grupa raspada na čisto ljudskoj osnovi, pa roman nije samo priča o zlu rata, ali i zlu ljudske prirode. Ispovijedajući se iz tačke prezenta u ludnici u koju je zatvoren, Mlakićev narator u retardacijama daje jednu od najpotresnijih ljudskih drama, oslikavajući pustoš čovjeka koji je ubio svog najboljeg prijatelja, Mirsada.
Mlakićev se roman može čitati kao roman o cijeloj generaciji koja je stasala u osamdesetih godinama, dakle o vojnikama i stereotipima vojnika koji je sudjelovao u sukobama na Balkanu. Vojnik prema stereotipa je roker i u romanu jako su često spominjene najveće rock grupe kao Zeppelin, Clapton, Rolling Stones, The Doors. Također vrlo često Mlakić spominje Ivo Andrića, Bulgakova, Chandlera, Llosa.
Kritika je pisala jako pozitivno o dijelu, najčešće je govorila o tome da taj Mlakićev roman je njegov najbolji. 1999 godine je dobio nagradu biblioteke "90 stupnjeva". Proglašavan je jednim od ponajboljih ratnih romana. Samog autora roman je inaugurirao u red važnijih, suvremenih domaćih prozaika.