GRAD U FILMOVIMA DALIBORA MATANIĆA
Dalibor je Matanić jedna od najzanimljivijih ličnosti nove hrva hrvatske kinematografije. U svojim djelovima koncentrira se na društvenoj kritici, posebno na kritici Zagrebaša. Utjecaj na to ima sigurno činjenica da sam Matanić rodio se u Zagrebu. Taj grad je izvjesno za njega važan i poznat. Zbog toga kao prostor svojih filmova najčešće odabire glavni grad Hrvatske. Primjeri mogu biti „Fine mrtve djevojke“ koju se odvije u predgrađu Zagreba i „Majka asfalta“ kojeg akcije održava se u samom njegovom centru.
U prvom primjeru upoznajemo dvije homoseksualne djevojke koje sanjaju o vlastitom stanu, privatnosti i miru. Nažalost, njihova odluka o iznajmljivanju stana u predgrađu Zagreba nije najbolja. Kuća u kojoj žive vrlo brzo ispostavlja se mjestom mržnje, netolerancije, čak i smrti. Predgrađe Zagreba u u tom filmu izgleda neprijateljski, prljavo i zaboravljeno. Veliko značenje ima činjenica da kuća u kojoj žive djevojke (zajedno sa svojim vrlo posebnim susjedima) je metaforički izolirana od centra grada prugom. Sve što se događa na ovoj strani nema veze s velikim, razvijenim (također mentalno) gradom. Ljudi ovdje žive u posebnoj izolaciji, u svom mišljenju su vrlo zaostali, neprijateljski su prema svemu što novo.
Drugi primjer „Majka asfalta“ odvija se u puno potpuno drugačijem ambijentu, naime centru Zagreba, što, nažalost, ne znači da ovaj put gledamo njegovu pozitivnu sliku. U tom filmu Matanić priča o jednom prosječnom koju u užurbanosti života u velikom gradu zaboravio je o ljubavi i zanimanju drugom osobom. Režiser predstavlja nam klasičan primjer zagrebačka srednje klase koja svaki dan glumi svoju ulogu – vikendom putuje na Sljeme, tijekom tjedna zarađuje puno novac. Za gradnju atmosfere umora i bezdušnosti vrlo važan je Zagreb koji Matanić predstavlja kao siv, hladan (akcija odvija se u zimi) i neprijateljski prostor. Grad u tom filmu čini se najvećem protivnikom likova. U takvoj atmosferi nije mogući zdrav život, pun ljubavi i sreće.
Spomenuta dva primjera pokazuju Matanićev pristup Zagrebu. Bez obzira na to koji dio grada pokazuje, ili predgrađe ili centar, svaki put imamo isti dojam da Zagreb nije prostor u kojem može se normalno živjeti. Glavni grad Hrvatske pojača atmosferu hladnoće, čak i mržnje. Mrski je, neprijateljski i, što najgore, takav će ostati. Ljudi koji žele nešto promijeniti u tom prostoru, izgubit će. Jedino rješenje je prilagodba pravilima života u njemu.