Religion

Katolicizam u stvaralaštvu Dalibora Matanića Katolička je vjera već stoljećima bila važan dio hrvatskog identiteta. Već od srednjeg vijeka, kad su Hrvati primili krštenje bio je to njihov najčvršći veznik s tzv. Pax Romanom. Znači to da su već tad Hrvati bili čvrsto povezani s europskom, odnosno zapadnom kulturom. Ne može dakle čuditi situacija u kojoj se naši Hrvatska krajem 20. st. kad je vjersko opredjeljenje bilo jedinoi način razlikovanja među državljanima bivše Jugoslavije. Tu tendenciji (do jednostavne kategorizacije ljudi) iskoristio je Dalibor Matanić u svojim filmovima. Kao jedan od najvažnijih kritika hrvatskog društva služi se katolicizmom da pokaže laž u ponašanju suvremenih Hrvata. Kao prvi primjer možemo spomenuti „Fine mrtve djevojke“. Matanić strane tu mikrosvijet u predgrađu Zagreba u kojem žive vrlo specifični likovi, a njihov poseban red života dvije seksualne djevojke. U tom filmu elementi katolizciczma služe kao oru Matanićevo oružje protiv lažnog društva koje je zaboravilo osnove svoje vjere – otvorenost i ljubav prema bližnjim. Najteži napad možem naći u sceni silovanja glavnje junakinje – redatelj tako snima likove da bi se dobro vidjelo križ koji visi na vratu silovača. Drugi primjer može biti sekvenca ubijanja partnerice glavne junakinje u jednom kadru vidimo ubijenu djevoju baš ispod mjesta gdje bi trebala stati figura svete Marije. Na taj način Matanić informira da je Bog napustio to društvo, dosta mu je laži i fobije. Drugi, čini se još važniji, primjer Matanićešog društvenog kriticizma je „Majka asfalta“. U tom filmu redatelj izravno dodir problem suvremenog pristupa katolicizmu među Hrvatima. Radnja se odvija u posebno vrijeme – između Božićem i Silvestrovom. Matanić iskoristio je to vrijeme razdoblje da pokaže koliko laži je u izgradnji hrvatskog identiteta na temelju katolicizma. Pokazuje npr. suvremeni hrvatski Badnjak koji ne izgleda kao postna večera s obitelji, nego kao ko raskošan obrok s prijateljima. Božić za srednji sloj u Hrvatskoj znači samo kupovanje poklona i kićen jelke. Fali tu vjere i obiteljske atmosfere radosti i ljubavi. Najbolje se to vidi u sceni mise kad tijekom propovijeda o ljubavi i Isusovoj misi na zemlji djeca se bave, ljudi razgovaraju preko mobitele, a glavni likovi raspravljaju o svojem braku. Postavlja se pitanje po što ovi ljudi dođu u crkvu kad uopće ne namjeravaju slušati božje riječi? Matanićev odgovor je jednostavan – zbog društvenog pritiska. Hrvati su odustali od vjere, ali nemaju hrabrosti da odustanu od takvih rituala (kao što je misa u dan Božića), jer to bi značilo da dobrovoljno odustaju od dijela hrvatskog identiteta. Navedeni primjeri nisu jedini u kojima Dalibor Matanić napada Hrvata za njihov pristup katoličkoj vjeri. Istovremeno ipak su najbolji i najupadljiviji primjeri o kojima može se dugo raspravljati. Svi njegovi filmovi su čvrsto povezani s hrvatskom kulturom i pitanjem identiteta takvo da se može vrlo jednostavno intepretirati takav napad na hrvatski katolicizam u obrežnju kritiku Hrvata koju u današnje vrijeme moraju naći druge elemente svog identiteta. Matanić pokazuje da je katolicizam izgubio tu vrijednost.