Moje prijateljstvo
Imam dvadeset jedan godina i većinu života mojom najboljom prijateljicom je Ana Ivić.
Upoznale smo se u prvom razredu, a to je bilo prije četrnaest godina. Teško je mi shvatiti da to su dvije trećine mog života.
Sad ne vidimo se često, jer Ana živi sa svojom majkom i dečkom u XXX i rijetko se vraća u Poljsku. Kad se vraća- ja sam negdje drugdje. Kad se sretnemo na istom mjestu pijemo zajedno čaj, jedemo kolače i razgovaramo. Često idemo šetati u šumi i pravimo slike. Ponekad Ana, koje je informatičar, pokazuje mi neke prelijepe kompjutorske igrice. Uvijek se puno smijemo.
Najčešće komuniciramo preko interneta. Nažalost, nije to često- teško je prijateljima samo elektronički, potreban je fizički kontakt.
Kad smo bile u osnovnoj školi svakjog dana smo se viđale. Šest sata u školi i još šest kod kuće. Mojoj majci bilo je jako čudno da nismo još sebi dosadne. Uskoro svakog dana išla sam kod Ane, jele smo ručak, razgovarale s njezinom bakom (koja brzo je mene počela zvati svojom unukom) i igrale kompjutorske igrice. Imale smo puno pustolovina. Uvijek smo pravile za ovu drugu poklon za rođendan.S Jedanput Ana je dobila veliku kutiju od papira punu prženog kukuruza. Unutra bio je rukzak koji nosi do danas. Rekla sam da smo imale pustolovine- Ana je voljela bicikl. Jedanput je imala nesreće- nije dobro skočila na jednom brdiću i loše je pala na zemlju. Odmah smo nazvale hitnu pomoć i trčile smo k njezinoj baki. Nije bilo lako reći što se dogodilo...
Mislim da ove događaje iz detinjstva su temelj našeg prijateljstva, a kvalitet Kvalitetnim vremenom smatram svako vrijeme sa Anom.