Moje prijateljstvo
Sa svojim najbolijem prijateljom sam upoznao u četvrtom razredu osnovne škole. Družemo se več 14 godina, i ne mogu zamisliti kakav bi bio moj život, ako ga ne bi bilo. Moj prijatelj se zove Ivo.
Svakakve događaje smo skupa doživijeli, večina kojih je bila u školi. U školi smo bili dva najivečih razbojnika. Naši roditjeli skoro svaki tjedan trebali iči kod direktora. Svi su govorili da smo dva najgorijih učenika u školi. Roditjeli su htjeli zabraniti naše prijateljstvo, ali nisu to uspjeli. Poslje devetoga razreda Ivo odabrao profil matematke, a ja profil prava, pa smo trebali još dvi školske godine iči u razlicite razrede. Onda smo trebali početi misliti u napred, prekinuli smo glupe šale i počeli smo se spremati za maturalni ispiti, ali to nas nije razdvojilo, nego pojačalo naši odnose er smo pomagali jedan drugome u pripremi.
Poslje škole Ivo otišao studirati u St. Peterburg a ja u Smolensk i od tada živimo daleko jedan od drugoga. Ni studenski život ni nove prijateljsta nisu pokvarili naše odnose. Viđali smo se samo dva, tri ili četiri puta godišnje ali uvijek komunicirali preko mobitela, skypa ili družštvenih mreža na internetu.
Njegova obitelj je postala meni kao moja, a njemu moja. Uvijek sam doči kod njegovih roditelja kad nešto trebalo ili bez veze. Ivo ove godine dolazio kod mene u Sukošan na ljetovanije več drugi put. Tamo smo se zabavljali i uživali u prijateljstvu. Ivo jedan od par ljudi u kojem sam sigura na si 100%, koji če napravjeti sve za mene i za kojega ču ja isto. Mislim da takvih priljatelj kao moj ima jako malo na svijetu.