Slučaj iz života moga mojega prijatelja.
U suvremenom društvu sve više ljude sa posebnim potrebama. Vjerovatno to se događa sbog nekakvi To su ljudi koji su rođeni takvi ili su postale szbog neke nesreče kojai se događa sve više i više u suvremeno vrijeme. Večinom to su promjetne nesreče, jer auta sve više i oni su sve brže. To se i dogodilo jednom mojem poznaniku iz Rusije. U autu bio on, i g dva nijegovih prijatelja. On je jedini tko je preživio sudar, jer bio jedini tko je vezan. U sudaru mu je jako bila oštečena kičma i glava. Kad smo došli kod njega u bolnicu, saznali smo da ne može hodati.
Proveo u bolnici dva i nešto mijeseca, pa se vratio kod kuče, ali nije se mogao vratiti k takvom životu na koji navikao. Na faks nije mogao dolaziti, jer je to bilo jako daleko od nijegove kuče, pa za pola godine njegovi roditelji su ga odjavili sa faksa. Cijelo vrijeme je provodio kod kuče.
Mi smo često odlazili kod njega, uvijek smo nosili neke poklone za njega, da ne osječa da je sam ili da je zaboravljen. Kod njega uvjek neko bio, pa bise igrali i slično, ali se vidjelo u njegovim oćima da je razočaran u životu.
Prošlo je pola godine, i on počeo prohodao. Učio se kao djete ponovo hodati, ali trebalo mu vremena vise nego djetetu, ali bilo je bitno da je skužio da treba se truditi i boriti se za svoj život. Mogo misli kako mu bilo teško, jer puno puta govorimo o tome, da je trebao isto umrijeti.
Po isteku nekoliko godina,. on se vratio svom isti život kao prije, opet se upisao na faks i sada uživa svaki dan.